NEVINO LICE UBOJICE: Motiv za bizaran zločin? Nije voljela ponedjeljke!

Fotografija: Timeline.com

Dana 29. siječnja 1979. godine, u San Diegu je počinjen jedan od najpodmuklijih i najbesmislenijih zločina u američkoj povijesti. Toga prohladnog ponedjeljka, na učenike jedne osnovne škole, koji su se okupili u dvorištu pred početak nastave, otvorena je vatra iz poluautomatske puške. Ravnatelj Burton Wragg i domar Mike Suchar na licu mjesta su ostali mrtvi, a ranjeno je osmero učenika te policajac koji je stigao na intervenciju.

Zločin koji je šokirao naciju počinila je šesnaestogodišnja Brenda Ann Spencer. Pucala je iz susjedne kuće, u kojoj se zabarikadirala, a snagama zakona predala se tek nakon višesatnih mučnih pregovora. Kasnije, na ispitivanju, kao motiv za svoj čin navela je činjenicu da “ne voli ponedjeljke”, dodavši kako joj je pucnjava “oživjela dan”. Tako su barem pisali lokalni mediji, a javnost se zgražala nad Brendinim likom i djelom, zamalo pozivajući na njen linč.

Počiniteljici se, iako je bila maloljetna, sudilo kao odrasloj osobi. Proglašena je krivom za dva ubojstva i osuđena na doživotnu robiju, s mogućnošću pomilovanja nakon dvadeset pet godina. Tragičan događaj poslužio je kao inspiracija za pjesmu “I Don’t Like Mondays”, hit irske grupe “The Boomtown Rats” iz 1979. godine.

Pozadina ovog zločina godinama se analizirala. Čak i ako je zloglasni citat uistinu izišao iz usta Brende Spencer, stručnjaci se slažu da mrski ponedjeljci nisu imali ama baš nikakve veze s ovim zločinom. Nećemo pretjerati ako kažemo da su i ostali dani u tjednu tinejdžerici bili mučni i tegobni. Nakon razvoda roditelja, njena majka zbrisala je u vidu lastina repa, a otac, koji je preuzeo skrbništvo nad njom, pokazao se žalosno nesposobnim za taj zadatak. Nezaposleni automehaničar i pijanac na puno radno vrijeme, zapio bi i ono malo što je uspio zaraditi kojekakvim sumnjivim poslovima.

On i kći živjeli su u siromaštvu, više gladni nego siti. U stanu, u kojem se žbuka ljuštila sa zidova a truli parketi su bili prekriveni novinama, nisu imali tople vode, ali su zato imali žohare, i to “kapitalce. Prazne pivske boce bile su jedina “dekoracija” njihove unajmljene rupčage. Čak si ni krevete nisu mogli priuštiti: otac i kći zajedno su spavali na starom, vinom umrljanom madracu; on pijan ili mamuran, ona uplakana ili bijesna.


Da stvar bude gora, kržljava djevojčica neugledna pjegavog lica, zakrivena golemim dioptrijskim naočalama, i dugačke kose boje mrkve bila je učestala meta školskih nasilnika, koji su je nazivali pogrdnim imenima i lijepili joj žvakaće gume u kosu. Čak ni omiljeni hobi, fotografija, zbog kojeg je dobila prvu nagradu na jednom natjecanju, nije više mogao popuniti prazninu koja se sve više otvarala u djevojčinoj duši.

Kako su godine odmicale a razočaranje životom se produbljivalo, suze su u potpunosti ustupile mjesto bijesu. Akumulirao se do kritične točke, a tada je došlo do implozije, koja je rezultirala time da su dvije nedužne osobe izgubile život a jedna problematična djevojka slobodu. Kao kanalizator tog bijesa poslužila je poluautomatska puška Ruger 10/22 – očev božićni dar!

Ne valja zanemariti ni genetski faktor. Pad s posuđenog bicika u ranom djetinjstvu rezultirao je ozljedom Brendina mozga, preciznije, njezina čeonog režnja. Znamo li da je isti zadužen za mentalne funkcije poput planiranja, donošenja strategija, organiziranja,  samokontrole i predviđanja posljedica, razvidno je da je fizički pad itekako mogao doprinijeti Brendinu moralnom padu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari