Netragom nestala: Je li ljupku plavokosu djevojčicu oteo silovatelj i ubojica poznat pod nadimkom “Gospodin oktutni”?

“Bojim se da, bez pomoći javnosti, ovaj slučaj nikada neće biti riješen”, riječi su koje je, pred televizijskim kamerama, u listopadu 1992. godine izrekao Allen Arthur, detektiv iz Odjela za umorstva policije u Adelaideu. Slučaj na koji se referirao, nestanak dvanaestogodišnje Rhianne Barreau, u to je vrijeme bio star tek dva tjedna. Riječi iskusnog istražitelja pokazale su se zlokobnima: ni danas, gotovo tri desetljeća nakon što je iščezla usred bijela dana ne zna se kakva je sudbina zadesila Rhiannu. Slučaj se službeno još uvijek vodi kao otvoren, no nada da će nakon toliko godina iskrsnuti kakav svježi trag vrlo je slabašna… Baš kao i vjerojatnost da je Rhianna, koja bi danas imala četrdeset jednu godinu, još na životu. Arthur, koji se u međuvremenu umirovio, drži se za tu slabašnu nit nade. Baš kao i djevojčini roditelji – njena majka još uvijek živi u istoj oronuloj kući u Morphett Valeu, predgrađu Adelaidea, nadajući se kako će njena jedinica jednom ponovno pokucati na vrata.

Toga sunčanog dana, 7. listopada 1992. godine, ljupka plavokosa školarka, odlična učenica i vrsna sportašica, trebala se naći s majkom u novootvorenom shopping-centru u Adelaideu, gdje su planirale razgledavati dućane i objedovati. Kobnom slučajnošću, vozači autobusa toga su dana štrajkali, a djevojčica je zaključila kako je odredište previše udaljeno da bi do njega stigla pješice. Nazvala je majku na posao i otkazala sastanak, nakon čega se prošetala do kilometar udaljenog kioska. Ondje je, negdje oko podneva, kupila razglednicu, koju je planirala poslati dopisnom prijatelju iz Sjedinjenih Američkih Država. Taj dječak nikada više neće primiti ni retka od drage australske prijateljice. Prodavačica na kiosku bila je zadnja osoba koja je pouzdano vidjela Rhiannu živu.

Izvjesno je da se djevojčica toga dana vratila kući: po povratku iz ureda, oko četiri sata popodne, njena majka na kuhinjskom je stolu pronašla tu razglednicu, još uvijek u celofanu. Televizor je bio upaljen, na podu su bili rasuti albumi koje je djevojčica očito preslušavala, no od nje nije bilo ni traga ni glasa. Kako se Rhianna, koja se nije imala običaj igdje micati a da o tome ne obavijesti majku, do večeri nije pojavila, a njene prijateljice nisu imale pojma gdje je, gospođa Barreau pozvala je policiju. Istražitelji su detaljno pretražili kuću, ne otkrivši tragove nasilnog ulaska niti bilo čega neuobičajenog. Ispitan je i djevojčin otac Leon, koji je bio razveden od njene majke, no ovaj detektivima nije mogao pomoći – doznavši da nema njegove voljene Riri, kako joj je tepao, počeo je histerično ridati. Bivši supružnici su se, zajedno s mnoštvom dobrovoljaca, dali u potragu za kćeri, no ova se pokazala jalovom.

Detektivi su pretpostavili da je netko namamio curicu iz njene kuće (možda ju je predator pratio od kioska?), a potom je oteo. Čudno je, međutim, bilo to što je njena ulica bila prometna, a baš nitko od susjeda nije vidio ništa čudno. Nakon nekoliko dana, kad je priča dospjela u medije, policijsku postaju zasuli su pozivi. Mnogi su se javljali tvrdeći da su vidjeli djevojčicu Rhiannina opisa na tome ili tome mjestu – iscrpljeni detektivi primali su preko stotinu ovakvih poziva dnevno. Svaki od njih trebalo je ispitati, što je oduzimalo veliku količinu vremena, a u konačnici se pokazalo izlišnim: svaki trag vodio je u slijepu ulicu. Okolica je temeljito pročešljana, bez rezultata. Policajci su provalili u stan u blizini parka Kurralta, nakon što ih je anonimni pozivatelj obavijestio da djevojčicu ondje drže u zatočeništvu, no stan je bio prazan. Kako je nekoliko svjedoka spomenulo da je, na dan Rhiannina nestanka, vidjelo plavokosu djevojčicu kako ulazi u bijelu “Toranu” s registracijskom oznakom Victorije, policajci su ispitali na desetke vlasnika takvih automobila. Niti jedan nije imao veze s Rhianninim nestankom.


Postoji mogućnost da je slučaj povezan sa serijom zločina koji su se u Adelaideu dogodili između 1987. i 1991. godine. U tom periodu, nepoznati počinitelj, kojem su mediji prišili nadimak “Mr. Cruel” (“Gospodin okrutni”), usred bijela dana je oteo tri djevojčice, a potom ih silovao. Dvije od njih, desetogodišnju Sharon Wills i trinaestogodišnju Nicolu Lynas, nakon torture na nepoznatoj lokaciji pustio je kući. Beživotno tijelo treće, Karmein Chan, pronađeno je u šumarku. Sve tri su namamljene iz svoga doma. Je li isti serijski počinitelj odgovoran i za ono što je snašlo Rhiannu Barreau, po svoj se prilici nikada neće doznati.

Piše: Lucija Kapural

Komentari