Albigenzi, kršćanska sljedba iz reda katara koja je u Francuskoj bila raširena od jedanaestog do četrnaestog stoljeća, svoje učenje su dijelom temeljili na manihejsko-dualističkom nauku istočnog podrijetla. Vjerovali su da je svijet stvorio đavao, zloduh Staroga zavjeta koji vlada njime, dok su čiste duše zatočene u zlu tvar. Dobri novozavjetni Bog poslao je Krista, jednog od svojih anđela, da pouči ljude kako će se osloboditi te “čisti” (grčki kataros) ući u svoju pravu domovinu, nebo. Kako bi se postigao taj cilj, potrebno je potpuno uzdržavanje od svijeta i svakoga dodira s materijom. Nekršćansko-dualistički prezir svijeta prikazivali su kao idealnu sliku kršćanske askeze, dok su bogatstvu Katoličke Crkve suprotstavljali ideal siromaštva. Zbog žestokog kritiziranja potonje, napose korupcije među klerom, postaju meta nesmiljenog progona. Godine 1209., papa Inocent III. sazvao je protiv njih križarski vojni pohod. Krvavi albigenški rat potrajao je puna dva desetljeća a, po njegovom okončanju, borbu protiv albigenza preuzela je inkvizicija.
Selo u podnožju Pireneja
Kao jedno od uporišta albigenske hereze, pod povećalom inkvizicije se u četrnaestom stoljeću našao Montaillou, seoce s dvjestotinjak duša smješteno u podnožju Pireneja. Istragu je predvodio Jacques Fournier, lokalni biskup koji će kasnije postati papa. S prestrašenim mještanima vodio je dugačke razgovore, koji su nerijeko zadirali u najintimnije sfere njihova života. Bilješke s tih saslušanja, koje se danas čuvaju u Vatikanskoj knjižnici, dragocjeno su svjedočanstvo o životu francuskih seljaka u kasnome srednjem vijeku.
Najveći broj bilješki odnosi se na mjesnog svećenika Pierrea Clerguea, uistinu osebujnu individuu. Odrastao je u imućnoj obitelji, a zaredio se nakon očeve smrti. Kao jedini svećenik u selu, imao je golemu moć, a po utjecaju za njim nije zaostajao ni brat Bernard, skupljač poreza. Zajedno, držali su gotovo cjelokupnu svjetovnu i religijsku vlast u kraju.
Cinkaroš i suknjolovac
Premda je zavjete položio u Katoličkoj Crkvi, još kao mladić je, u tajnosti, postao sljedbenik katarizma. Dugi niz godina, uspijevao je odvraćati pažnju inkvizicije od heretičkog rasadnika Montailloua. To se promijenilo 1308. godine – kako bi izbjegao kaznu, počinje surađivati s inkvizitorima. Šakom i kapom im je dijelio informacije o svojim sumještanima, nerijetko za herezu optužujući one s kojima je imao privatne sukobe. One koji su mu bili korisni bi pak, po sistemu “ruka ruku mije”, zaštitio od progona.
Svoj položaj koristio je još za nešto – suknjolov. Sveti otac je, naime, bio teški razvratnik, a drsko i kontinuirano kršenje šeste Božje zapovjedi pravdao je na sljedeći način: sve će mi biti oprošteno kad se ispovijedim i pokajem.
Dio lokalnih dama ucjenom je prisilio da mu se podaju, no većina je u njegovu ložnicu odlazila dragovoljno, budući da je slovio za naočita, šarmantnog i obrazovanog muškarca. Već spomenute bilješke Jacquesa Fourniera otkrivaju kako gotovo da nije bilo stanovnice Montailloua koja nije zaplesala “vodoravni tango” s pustopašmim duhovnikom.
Žuti križ
Instituciji celibata sprdao se, primjerice, s vlastitom rođakinjom Grazide Fauré. Obljubio ju je kad je imala petnaest ili šesnaest godina, a rodoskrvna veza se nastavila i nakon njene udaje. Na pitanje je li svjesna činjenice da je godinama živjela u grijehu, Fournieru je dala sljedeći odgovor: “To mi nikad nije palo na um. Vjerujem da ono što smo Pierre i ja činili Bogu nije mrsko jer smo pritim istinski uživali”. Njegovo ljubavničko umijeće pohvalila je i mlađahna sluškinja Raymonde Vital, supruga lokalnog postolara.
Najmilija i najuglednija ljubavnica bila mu je Béatrice de Planisoles, bogata udovica i gospodarica montaillouskog kaštela. S pohotnim svećenikom godinama se sastajala u crkvi, gdje je ovaj za nju postavio improvizirani ležaj. U Fournierovim bilješkama, dotična dama opisuje kako joj je pastuh u mantiji prije koitusa stavljao ogrlicu od trava, kao zaštitu od začeća.
Fournier je dugo žmirio na Clergueova zastranjenja, da bi se čaša njegovog strpljenja napokon prelila 1320. godine. Svećenik i njegova bogata milosnica su uhićeni, pod optužbom za podupiranje katarske hereze. Unatoč svećenikovom pokušaju da podmiti nadležne, ostao je u tamnici, u kojoj je u konačnici i umro. Béatrice de Planisoles je nakon dvije godine robije puštena na slobodu, no bila je prisiljena zauvijek nositi žuti križ, kao podsjetnik na njena bezbožna uvjerenja.
Piše: Lucija Kapural
