Nesretno djetinjstvo lijepe Oskarovke: “Bila sam uvjerena da ne postoji jadnije stvorenje od mene!”

“Možda zvuči neskromno, ali je to činjenica: vraški je dobro biti ja”, izjavila je svojedobno Julia Roberts. Ne možemo se ne složiti s njenom konstatacijom: jedna je od najbolje plaćenih glumica današnjice (procjenjuje se da je “teška oko četvrt milijarde dolara), redovito je proglašavaju najboljim komadom na svijetu (u anketi časopisa “People” tu je laskavu titulu ponijela rekordnih pet puta), a zbog blistava osmijeha i šarma koji frca iz svake njene pore ostavljaju se supruge i zdravi razum. A ako joj iz nekog misterioznog razloga padne raspoloženje, uvijek se može utješiti brišući prašinu sa svoga Oscara – osvojila ga je 2000. godine, za ulogu u biografskoj drami “Erin Brockovich”.

Premda se danas čini da sve što ima veze s Julijom Roberts zrači sjajem uspjeha i glamura, u djetinjstvu ništa nije upućivalo da će tako biti. Njeni roditelji, Walter i Betty Lou, upoznali su se sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća u vojnoj bazi u Keesleru, gdje su bili kadeti. Oboje su maštali da će ostvariti kazališne i filmske karijere, on kao scenarist, a ona kao glumica. Vjenčali su se nakon nekoliko mjeseci poznanstva, nakon čega su dobili prvo dijete, sina Erica.

Po završetku obuke u vojnoj bazi, obitelj seli u New Orleans, gdje je Walter upisao studij književnosti. Betty Lou morala je baciti snove o glumačkoj karijeri u zapećak i primiti se posla: radila je kao prodavačica usisavača, a potom kao tajnica lokalnog župnika, strpljivo podržavajući supruga koji je zbog prgave naravi sve češće upadao u konflikte. Na predavanjima je redovito bio “pod gasom”, a samo nekoliko mjeseci prije diplome toliko se zavadio s profesorima da su ga “šutnuli” s faksa.

Premda kratkog fitilja, Walter je imao petlje i nije se bojao izazova. Povukao je obitelj u Decatur, predgrađe Atlante, a potom na lokalnoj televiziji postavio dječju emisiju “Bum Bum i njegova braća”, avangardnu za ono vrijeme. Obitelj se proširila: Robertsovi su dobili kćer Lelisu, a dvije godine kasnije, 27. listopada 1967., svijet je ugledala Julia.


S malo novca i troje djece na grbači, brak Robertsovih vrlo se brzo počeo klimati. Walter je sve više pio, Betty Lou tješila se usputnim aferama. Djevojčice su bile premalene da bi znale što se događa, tako da je najveći dio tereta pao na Ericova nejaka pleća: zbog straha od očevih neobuzdanih izljeva bijesa, siroti dječak nije progovorio do pete godine!

Želeći zaštititi djecu, Betty Lou je podnijela zahtjev za razvod braka i s djecom preselila u Smyrnu. Neko vrijeme bili su podstanari, da bi potom uselili u kuću Michaela Motesa, propalog glumca za kojeg se Betty Lou udala nakon dva tjedna poznanstva. Činilo se da je nepogrešivo pronalazila nasilnike i zlostavljače: mučne scene ubrzo su počele i u novom braku. Motes je bio grub i otresit prema djevojčicama, a Erica bi izmlatio za svaku sitnicu (čak se pričalo da ga je seksualno zlostavljao). Majka je sve češće gubila živce, a bogme i objektivnost: nakon obične prepirke, izbacila je sina iz kuće, pa je dječak po mrklome mraku i kiši pješačio osamnaest kilometara do očeva stana. Nakon tog incidenta, sud ga je dodijelio ocu. Julia, koja je bila iznimno vezana za brata, počela je patiti od depresije i nesanice.

Kronična nesigurnost, uvjetovana nesređenom obiteljskom situacijom, itekako se odrazila na Julijino samopouzdanje. Visoka i mršava djevojčica samu je sebe smatrala rugobom. “Imala sam velika usta, isturene zube koji su nastali dugogodišnjim sisanjem palca i loš ten. Ako tome dodamo jezivo štrkljave noge i naočale s debelim dioptrijskim staklima, jasno je koliku sam popularnost uživala među dečkima u školi. U to vrijeme bila sam uvjerena da ne postoji jadnije stvorenje od mene”, ispričala je u jednom intervjuu.

Premda je bila odlična učenica koja je rado pomagala kolegama, povučena Julia nije imala mnogo prijatelja. Na satovima klarineta zbližila se s godinu dana starijim dječakom crne boje kože. Kad se s njim pojavila na školskom plesu, nastao je darmar. Djevojčica nije imala rasnih predrasuda (majka joj je bila prijateljica s obitelji crnačkog vođe Martina Luthera Kinga), ali je na američkom jugu u to vrijeme boja kože bila iznimno važan faktor. Kolegice iz razreda, koje je ranije nisu zamjećivale, uzele su je na zub i svakodnevno je ismijavale.

Onako nesigurna i povučena, mnogo je lakše komunicirala sa životinjama nego s vršnjacima. “Svako malo dovukla bih kući kakvo napušteno pseto ili ranjenu pticu, na majčino veliko nezadovoljstvo”, prisjeća se. “Maštala sam o studiju veterine, ali sam se ohladila kad sam saznala da to podrazumijeva mnogo znanja iz kemije i biologije, predmeta koji mi nisu baš išli. Nakon toga otkrila sam novu strast – čitanje. Sate i sate provodila sam u knjižnici, gutajući Whitmana, Hardyja i Faulknera”.

Počela je pisati poeziju, u čemu joj je veliku podršku pružao profesor engleskog David Boyd. “S njim sam se toliko sprijateljila da sam mu vjerovala više nego ijednoj osobi na svijetu. Bio je divan, prepun razumijevanja i poštovanja. Puno kasnije, kad su mi ponudili ulogu u filmu u kojem sam se trebala skinuti gola, prvo sam pomislila na njega. Odbila sam to učiniti: zašto bi moj profesor engleskog morao znati kakva mi je guza?”, ispričala je.

Eric, koji je u međuvremenu diplomirao glumu i počeo stjecati ugled u filmskim krugovima, pozvao je sestru da Božić provede s njim u Australiji, gdje je snimao. Svijet filma, viđen iz neposredne blizine, opčinio je Juliju, te je odlučila krenuti bratovim stopama. Nakon mature, preselila se u Ericov njujorški stan, nadajući se da će joj njegove veze donijeti kakvu ulogu. Potrudila se i sama: odlazila je na satove glume i govorne vježbe koje su trebale neutralizirati jak južnjački akcent kakvim se govori u Georgiji. Ne želeći biti bratu na grbači, prihvaćala je sve poslove koji su joj bili dostupni. Neko vrijeme je bila konobarica, potom je prodavala kolače, da bi se naposljetku okušala kao model (potonji posao mrzila je iz dna duše, smatrajući se uljezom u svijetu lijepih djevojaka).

Stvari se, međutim, nisu razvijale očekivanom brzinom. Na audicijama su je redovito odbijali, a nada da će napokon stati pred kamere sve više je kopnjela. “Bilo je trenutaka kad sam postajala malodušna i kad mi se činilo da u New Yorku samo gubim vrijeme. Razmišljala sam o tome da se vratim kući i postanem zubna tehničarka”, prisjeća se. Kad su je odbili za epizodnu ulogu u sapunici “Santa Barbara”, počela je pakirati kufere, spremna za povratak u Smyrnu. Sudbina je ipak htjela drugačije: dobila je ulogu u filmu “Blood Red”, potresnoj drami o grupici sicilijanskih imigranata. Premda je izgovorila samo dvije riječi, bio je to početak: uslijedila je uloga u tada popularnom serijalu “Poroci Miamija”, a potom i prvi hvaljeni nastup, onaj u lepršavoj komediji “Satisfaction”.

Nakon uloge u “Čeličnim magnolijama”, drami u kojoj je portretirala lik djevojke koja se bori s dijabetesom, nitko više nije pričao o njoj kao o sestri Erica Robertsa – mlada glumica nagrađena je “Zlatnim globusom” i nominirana za “Oscara”, a priča o jednoj od najvećih holivudskih karijera dobila je početak.

Piše: Lucija Kapural

Komentari