U šestom stoljeću prije Krista, u antičkom gradu Krotonu rodilo se muško dijete nevjerojatne snage: legenda kaže da je novorođenče toliko snažno zamahivalo rukama da ga ni rođena majka nije uspjela podojiti, a njegov prodoran plač poplašio je stoku u obližnjim štalama. Milon, kako je nazvan, s vremenom se pretvorio u hodajuću nakupinu bicepsa i kvadricepsa, što ga je predodredilo za karijeru hrvača. Mladi Grk proslavio se na Olimpijskim igrama, šest puta se okitivši pobjedničkim lovorikama. Na Pitijskim igrama također je trijumfirao šest puta, na Nemejskim devet, na Istamskim deset a, onako usput, istaknuo se i kao vojskovođa.
O fizičkoj nadmoći Milona iz Krotona raspredale su se brojne legende, a danas je teško sa sigurnošću utvrditi u kojoj se mjeri radilo o pretjerivanju suvremenika. Prema nekim izvještajima, “najjači čovjek na svijetu” mogao je ponijeti odraslog bika na ramenima, zdrobiti jaje obrvama, sviti koplje golim rukama ili pak prepoloviti kamen dlanom. Kako bi ostao u fit formi, svakodnevno je jeo deset kilograma mesa i deset kilograma krha, što je zalijevao s dvadeset krčaga crnog vina. Dakako, svi su ga se bogali a on se navodno nije bojao nikoga i ničega, pa ni bogova. Onako pun sebe, rado se razmetao svojom snagom, što mu je u konačnici došlo glave.
Šetajući šumom, jednog je dana slučajno nabasao na drvo koje je udarac munje bio gotovo prepolovio. Sretan zbog izazova, gurnuo je ruku u procjep, uvjeren kako će s lakoćom do kraja razdvojiti dvije polovice. Ali, avaj, ruka mu je ostala zaglavljena, a nije je uspio osloboditi ni kad se stopalima upro o deblo. Prvi put u životu, morao je priznati poraz. Nemajući druge, čekao je da netko naiđe i asistira mu u sramotnom činu oslobađanja iz zamke. Na Milonovu žalost, oni koji su naišli na pameti nisu imali pružanje prve pomoći već utaživanje vlastitog apetita. Radilo se, naime, o čoporu vukova. Nesretni hrvač, iscrpljen višednevnim žeđanjem i gladovanjem, bio je lak plijen za gladne zvijeri. Nakon što su ga rastrgale, jedino što je ostalo od njega bila je ruka, zaglavljena u drvetu.
Piše: Lucija Kapural
