Uoči Olimpijskih igara 1968. godine, plivački “eksperti” bivše države raspravljali su o tome treba li 21-godišnju Đurđicu Bjedov, članicu kluba “Mornar” i studenticu defektologije, uopće poslati u Meksiko. “Neka ide… Treba popuniti štafetu”, naposljetku je pala odluka. O nekakvom pojedinačnom uspjehu nije bilo ni govora. O njemu su sanjale samo dvije osobe s prezimenom Bjedov. “Plivat ću iz dišpeta!”, rekla je Đurđica Đuri, svome ocu i treneru. Nije ju bilo briga što su Ruskinja i Amerikanka favoritkinje. “Kad se popneš na startni blok, ostaneš sam sa sobom, a ja sam u tome bila jaka. Nisam vjerovala u to da oni koji imaju više mogu bolje. Noge su vaše, duša je vaša, srce je vaše, želja za pobjedom je vaša!”, prisjeća se trenutka kad se upisala u povijest.
Sportska javnost bila je u šoku: nepoznata Splićanka okitila se zlatom u utrci 100 metara prsno, a potom i srebrom na dvostruko dužoj dionici. “Za sve je zaslužan tata. Naučio me da se ne bojim granica i često je ponavljao kako se nitko nije rodio sa zadatkom da bude bolji od mene”, ispričala je Bjedov, koja je od novčane nagrade majci Ani kupila mašinu za pranje rublja. “Nije imalo smisla da se i dalje muči na ruke”, objasnila je. Nakon olimpijskog trijumfa, plivala je još samo dvije godine. “Puno stvari se poklopilo i ja sam shvatila da trebam otići. Čovjek mora znati prepoznati taj trenutak”, tvrdo.
U švicarskom Locarnu, gdje se nastanila, gradila je život s drugim suprugom, elektrotehničarom i bivšim vaterpolistom Ivanom Gabrilom. Karijeru je nastavila kao uspješna trenerica plivanja. Zanimljivo, četvero djece, Anamarija, Nikola, Luka i Ivana, krenulo je majčinim stopama. “Za nas je bazen dnevni boravak”, našalila se svojedobno Đurđica. Najviše uspjeha postigla je najstarija kći Anamarija Petričević, koja je sudjelovala na Igrama 1988. u Seoulu. “Imala je veliki potencijal, no uništili su je hrvatski sportski moćnici”, priča Đurđa. “Platila je zbog činjenice da mi je kći: što god napravila, pitanje je uvijek bilo: hoćeš li biti dobra kao majka? Kad se povukla u sportsku mirovinu, došla je u moj klub, gdje smo dugo zajedno trenirale”.
Piše: Lucija Kapural
