Neobični običaji iz prošlosti: Pokojnici u juhi i igle u obrazima

Zašto se Eskimi ljube nosovima? Kako tamilski muškarci pokazuju izdržljivost? Gdje biste, nakon smrti, mogli završiti kao objed za tugujuću rodbinu? Za vas smo odabrali niz zanimljivosti o starim i neobičnim običajima: neki od njih se prakticiraju i danas!

Buši i pleši!

Tamili, dravidski narod nastanjen u Indiji, Šri Lanki i Maleziji, u siječnju slave Thaipusam, blagdan koji obilježava pobjedu hinduističkog boga rata Murugana nad zlim duhovima. Riječ je o drevnoj i uistinu osebujnoj svetkovini: kako bi se približili ovome moćnom nebesniku, muškarci moraju dokazati izdržljivost, a to čine plešući naokolo s teretom koji katlad prelazi dvadeset kilograma. Da stvar ne bi bila prejednostavna, na glavi nose posude s mlijekom a, onako usput, vlastita tijela buše dugačkim iglama tijela uzduž i poprijeko (na slici!). U Maleziji, u kojoj hindusi čine sedam posto stanovništva, Thaipoosam je državni praznik.

Mladoženja je malo hladan…


Iza kineske riječi “minghun” krije se jedan od najbizarnijih običaja svih vremena: sklapanje braka s duhom. Evo kako je do toga došlo! Kad bi mlad, bogat i moćan neženja iznenada umro, njegova obitelj bi hitno pronašla djevojku s kojom će vjenčati pokojnika, kako bi mu, kad i njoj dođe smrtna ura, bila pratiteljica u zagrobnom svijetu. Ova tradicija stvorena je u trećem stoljeću prije Krista, u vrijeme dinastije Qin, a opstala je do danas.

Ne dam ruku, uzmi nos!

Kad su se, početkom osamnaestog stoljeća, prve grupe europskih misionara vratile s Grenlanda, donijele su brojne zanimljive priče o narodu koji je živio na najvećem otoku na svijetu, uključujući onu o eskimskom poljupcu trljanjem nosa o nos ili nosa o obraz. Antropolozi koji su odlučili istražiti podrijetlo ovoga neobičnog običaja (tzv. “kunik”) došli su do zanimljivog otkrića. Suprotno prvotnoj pretpostavci, spoznali su da ova praksa nije izraz ljubavnih osjećaja nego neka vrsta pozdrava. Naime, u ledenom i surovom okolišu, jedini nepokriven dio tijela Eskima upravo je nos. Da bi se pozdravili, Eskimi ne skidaju rukavice kako bi si pružili ruke nego se, što je mnogo praktičnije, jednostavno dodirnu već otkrivenim nosovima.

Jedi bližnjega svoga!

Yanomami, pleme koje nastanjuje Amazonsku prašumu na području Venecuele i Brazila, od davnina njeguje neobični pogrebni običaj. Ovi se ljudi, naime, užasavaju ideje pokapanja mrtvaca: vjeruju kako duh može počivati u miru jedino ako od tijela ne ostane nikakvog traga. Nakon kremiranja, prah pokojnika umiješa se u juhu od trpuca, nakon čega ga tugujuća rodbina – pojede! Yanomami smatraju da će, zahvaljujući tom ritualu, dio duše preminulog zauvijek ostati u onima koji se pogostili njegovim ostacima.

Privatnost? Što je to?

Srednjovjekovni brakovi nisu imali veze s ljubavlju – sklapali su se zbog financijskog, društvenog ili političkog interesa. Žene se, dakako, nije pitalo žele li se udati: ako su njihovi očevi zaključili da moraju, morale su. Legalna dob za “stati na ludi kamen” bila je dvanaest godina (za žene) odnosno četrnaest godina (za muškarce). Formalne ceremonije nisu postojale: bilo je dovoljno izreći pristanak, stvarni ili ishođeni, i bili biste svezani bračnim čvorom za čitavu vječnost. Iz tog razloga, “vjenčanja” su se često održavala na ulici, u krčmama, pa čak i u krevetima. Kako je bilo teško dokazati da se par doista “uzeo”, od dvanaestog stoljeća brak postaje svetim sakramentom, strogo motren od strane crkve. Privatnost je bila nepoznat koncept: prvi bračni seks nije se smatrao intimnim činom već poslovnom transakcijom, pa su ga – pogotovo kod viših slojeva – budnim okom promatrali brojni svjedoci, uključujući roditelje mladenaca!

Piše: Lucija Kapural

Komentari