Zahvaljujući marljivim paleontolozima, koji svako toliko otkriju neki fosil prapovijesnih pripadnika faune, danas znamo kako su životinje izgledale i kako su živjele prije mnogo milijuna godina. Neke od njih bile su uistinu neobične. Evo nekoliko primjera!
Četveronožni kitovi
U morskim sedimentima u Peruu, paleontolozi su pronašli ostatke kita koji je živio prije četrdeset tri milijuna godina. Ovaj fosil potvrdio je nešto uzbudljivo: drevni kitovi imali su četiri noge te su, osim u vodi, obitavali na kopnu! Ovo otkriće moglo bi rasvijetliti evoluciju kitova i odgovoriti na pitanje kako su se proširili po čitavom planetu. Isprva se smatralo da su evoluirali u Južnoj Aziji, prije 50 milijuna godina. Kako su se njihova tijela postupno sve više prilagođavala vodi, migrirali su prema Sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi. Najnovije otkriće ipak sugerira kako su rani kitovi uspjeli doplivati tamo iz Južne Amerike.
Lavovi s tobolcima
Australski znanstvenici pronašli su fosilne ostatke izumrle podvrste lava tobolčara. Wakaleo schouteni, kako su ga nazvali, bio je mesožder, srodnik tobolčara poput klokana i koala. Paleontolozi pretpostavljaju da je vrsta izumrla prije devetnaest milijuna godina, što će reći da je australskim tlom hodala puno prije nego što je na njega stupila ljudska noga. Za razliku od ranije otkrivenih lavova tobolčara, znatno mlađe vrste koja je koegzistirala s prvim ljudima te za njih predstavljala ozbiljnu prijetnju (radilo se o “mrcinama” težim od 130 kilograma!), pripadnici novootkrivene vrste bili su znatno manji. Znanstvenici procjenjuju da su težili dvadesetak kilograma, koliko i pas srednje veličine. Unatoč ne baš impozantnom stasu, bili su vješti predatori, koji su se uvelike oslanjali na svoju brzinu.
Gigantske zmije drevne Sahare
Sahara, najveća pustinja na svijetu, nekoć je bila pod vodom, a u njoj su plivali najveći životinjski primjerci na našem planetu. Tzv. Trans-saharsko more bilo je duboko pedeset metara, a talog koji je ostao nakon njegova presušivanja prepun je fosilnih ostataka. Paleontolozi vjeruju da su životinje ovog mora u kasnom razdoblju krede doživjele gigantizam: neki od njegovih stanovnika bili su, primjerice, somovi od metar i pol te morske zmije duže od dvanaest metara. Evolucijski biolozi već dugo poznaju fenomen otočnog gigantizma, pojavu da životinjske vrste na malim otocima razvijaju jako velika tijela, zbog nedostatka prirodnih grabežljivaca i većih resursa hrane. Nešto slično, spekuliraju stručnjaci, moglo se dogoditi i u Trans-saharskom moru.
Škorpion iz noćne more
Prije 340 milijuna godina, na području današnje Škotske živjelo je stvorenje kakvo možemo vidjeti u horor filmovima: škorpion dugačak sedamdeset centimetara! Ovaj monstruozni člankonožac koristio je debeo i snažan rep s otrovnom bodljom kako bi ubijao plijen. U usporedbi sa suvremenim rođacima, imao je goleme oči, pa znanstvenici smatraju da je u lov išao tijekom dana (današnji škorpioni čine to isključivo noću). Zbog silne količine otrova kojom je bio oboružan, mogao je napadati životinje znatno veće od sebe, poput drevnih gmazova. Fosilni ostaci izumrle životinje pronađeni su u kamenolomu Kirkton u okrugu West Lothian, zbog čega je nova vrsta nazvana Pulmonoscorpius kirktonensis. Prvi dio naziva, mogli bismo prevesti kao “plućni škorpion” odnosno, nešto slobodnije, kao “škorpion koji diše”. Pretpostavlja se, naime, da je impresivnu veličinu dosegao zahvaljujući većem udjelu kisika u zraku u periodu silura.
Piše: Lucija Kapural
