Nemirni duhovi viktorijanske epohe: Bilo kuda, sablasti svuda!

Viktorijansko doba obilježio je nagli razvoj kapitalističke proizvodnje i razvoj građanskog društva. Tada, na vrhuncu britanskoga kolonijalnog carstva, država prolazi nagli gospodarski uspon i postaje jednom od najmoćnijih svjetskih sila. Prva asocijacija na ovu epohu možda će vam biti “čednost”, no zapravo ju je znatno dublje obilježio osebujan odnos prema onostranom.

O viktorijanskim pogrebnim običajima, bizarnim koliko i morbidnim, već smo pisali – tih dana je, primjerice, bilo moderno fotografirati se s preminulim članovima obitelji, postavljenim u položaj kao da su živi. Hit su bili i profesionalni žalovatelji, neka vrsta narikača, koji su uskakali na sprovodima u slučaju da ožalošćena rodbina nije bila dovoljno ožalošćena te vrlo uvjerljivo uzdisali i lili krokodilske suze. Sami grobovi nerijetko su bili zaštićeni metalnim kavezima, koji su štitili mrtve od živih (preciznije, kradljivaca trupla) ali i žive od mrtvih (praznovjerni Englezi bojali su se da bi se mili pokojnik mogao dići iz rake u formi vampira). Fascinaciju onostranim nije teško shvatiti znamo li da je gotovo pedeset posto djece umiralo prije petog rođendana (u siromašnim četvrtima ove brojke su bile još poraznije). Očitavala se i u tada najpopularnijem literarnom žanru – pričama o duhovima!

Podne daske koje sumnjivo škripe u gluho doba noći, plinske svjetiljke što sablasno trepere, grbavi sluge dijaboličnih pogleda, tihi jecaji koji dopiru iz podruma, lebdeće prikaze u bijelom i zveckanje lanaca bili su lajtmotivi masovne horor produkcije. Od 1887. godine, kad je Mary Louise Molesworth objavila roman “The Story of the Rippling Train”, o duhu mlade ljepotice koji se ukazuje putnicima jednog vlaka, Englezi se nisu mogli nasititi fantoma, utvara i svakovrsnih prikaza. Ovi entiteti počeli su javljati i u kazališnim predstavama, na fotografijama te u salonima imućnih dama, tijekom sve popularnijih spiritističkih seansa. Što je dovelo do iznenadnog buđenja mrtvih?

Prema Ruth Robbins, profesorici engleske književnosti sa Sveučilišta Leeds Metropolitan, dio popularnosti žanra leži u tada aktualnom običaju da se priče u novinama objavljuju u nastavcima. Priče o duhovima, tradicionalno usmena forma, našle su idealan medij u ovakvim publikacijama – bile su kratke, jeftine i repetitivne. Čak je i čuveni Charles Dickens, koji je imao nos za komercijalni aspekt svoga posla, objavio duhovima ispunjen roman “Božićna priča” u nastavcima.

Popularnost priča o duhovima bila je povezana i s ekonomskim promjenama. Industrijska revolucija dovela je do golemog odljeva seoskog stanovništva u gradove, kao i stvaranja nove srednje klase. Mnogi od ovih ljudi počeli su zapošljavati poslugu, od koje se očekivalo da se čuje ali ne i vidi (slično kao kod duhova). Novopečeni gazde često su se žalili da ovi, zgurani u zabačene prostorije golemih zdanja, noću ispuštaju krajnje neprilične zvukove, a katkad bi i naletjeli na njih te se dobro isprepadali. Već spomenute plinske svjetiljke također su bile povezane sa svijetom prikaza, ne samo kao zgodan atmosferičan detalj – ugljični monoksid koji su ispuštače dokazano je uzrokovao halucinacije.


Zanimanje za nadnaravnu na prvu se čini nespojivo s vremenom znanstvenog i tehnološkog napretka, no zapravo ga je pratilo poput sjene. U devetnaestom stoljeću, izumom telegrafa, ljudi su dobili priliku komunicirati na daljinu, s onima koji nisu fizički prisutni… Baš kao što su tada popularne spiritistice, poput sestara Fox, tvrdile da čine. Ova veza je išla toliko daleko da su pojedini mediji tvrdili kako im se duhovi obraćaju – Morseovim kodom!

Piše: Lucija Kapural

Komentari