Zahvaljujući stripovima, crtićima, filmovima i računalnim igrama, nindže doživljavamo dosta drugačije od onoga što su ovi tajanstveni ratnici uistinu bili. Poznati i pod nazivom shinobi (“nevidljivi ljudi”), bili su specijalizirani za gerilsko ratovanje, špijunažu, izvođenje diverzija, otmice te zaštitu važnih objekata i osoba.
Njihova vještina, nindžicu, učila se godinama. Bili su, primjerice, nestvarno brzi trkači, a mogli su se kretati ne samo prema naprijed već i bočno te unatrag. Nadalje, spretno su se penjali po bilo kojoj površini, golim rukama ili uz pomoć specijalnih kuka, a malo tko se s njima mogao mjeriti po pitanju održavanja ravnoteže. Bili su i vješti ronioci, koji su se satima znali kriti po močvarama, dišući pomoću trske, a već zarano bi svladali niz borilačkih vještina te naučili rukovati oružjem.
Mnoga od potonjih sami su izmislili i razvili, poput ninjata, kratke sablje; shinobi tanta, noža s drvenim koricama koje se mogu koristiti za obranu od drugih hladnih oružja; shinobi zuea, štapa u kojem su krili bodeže, uska koplja ili strijele za luk; shuka odnosno “tigrovih zuba”, šiljaka koji su se pričvrščivali na rukavicu a omogućavali su kretanje po stropovima ili zidovima, kao i penjanje na drveće ili okomite litice; kusarifunda, metalnog lanca s utezima na oba kraja za vitlanje, udaranje, davljenje, probijanje ili blokiranje; fukiye, puhaljke za male strelice otrovnog vrha te toamija, mreža namijenjenih hvatanju više napadača istodobno.
Usluge nindža su se naplaćivale, i to “papreno”. Za razliku od samuraja, koji od kodeksa časti nisu odstupali ni za milimetar, jedino što je nindžama bilo važno jest obaviti zadatak za koji su angažirani, vodeći se maksimom da cilj opravdava sredstvo. Ti strojevi za ubijanje za određenu svotu novca napravili bi sve – bez grižnje savjesti ali i bez prava da odbiju bilo koji zadatak koji im pretpostavljeni zada. Preferirali su tihe, suptilne napada te, kad su mogli, izbjegavali nepotrebno nasilje.
Između 1960. i 2010. godine, arheolozi su diljem Japana otkopali mnoštvo artefakata koje možemo povezati s nindžama. Najviše ih je pronađeno među ruševinama dva dvorca, Iwatsukija i Hachiojija. Stručnjaci pretpostavljaju da datiraju iz šesnaestog stoljeća, preciznije, doba opsade japanskoga grada Odaware. U tom sukobu, klanovi Toyotomi i Tokugawa hametice su potukli neprijateljski klan Hojo, koji je kontrolirao znatan dio japanskog teritorija, te zauzeli oba dvorca. Opsada se odigrala tijekom perioda Sengoku (1467. – 1615.), kad je Japan bio podijeljen između niza moćnih vojskovođa koji su se međusobno borili za vlast. U to vrijeme, nindže postaju sve važniji faktor u oružanim sukobima.
Više je dokaza da su ovi profesionalni ratnici odigrali važnu ulogu u opsadi. Na taj zaključak, između ostalog, upućuje otkriće osebujna oružja: plosnata kamena s oštrim izbočenjima. Arheolozi su uvjereni da je riječ o preteči najpoznatijeg oružja koje povezujemo s nindžama – shurikena, metalnih zvijezda oštrih rubova namijenjenih bacanju. Otkopana je i primitivna vrsta makibishija, metalnog trošiljka koji su nindže koristili za usporavanje ili zaustavljanje napredovanja neprijateljskih vojnih postrojbi. Ova naprava funkcionirala je kao svojevrsna zamka: ratnici-pješaci ili bojni konji naboli bi se na njene šiljke i ozlijedili, što bi ih spriječilo u daljnjem kretanju.
Arheolog Iwata Akihiro, kustos Muzeja povijesti i folklora prefekture Saitama, vjeruje kako je spomenuto oružje konstruirano uoči same opsade. “Izrađeno je na brzinu, bez majstorskih finesa, no to ga nije činilo ništa manje efikasnim. Moglo je nanijeti uistinu ozbiljne ozljede”. Unatoč razornom oružju, nindže iz klana Hojo nisu uspjeli obraniti dvorce – oba su zauzele vojske klanova Toyotomi i Tokugawa. Godine 1615. Tokugawe su ujedinile čitavu zemlju, stvorivši šogunat koji će Japanom vladati stoljećima.
Piše: Lucija Kapural
