Naši preci ipak nisu krivci za pomor mastodonata i mamuta! Što je doista presudilo ovim drevnim slonovima?

Red surlaša, kojem pripadaju i današnji slonovi, ima dugu i povijest. Pratimo je od konca eocena, kad se pojavljuje “pradjed porodice” meriterij. Ovaj div nastanjivao je močvarna područja Afrike, a hranio se biljem i korijenjem. Gornja usna – začetak surle – bila mu je izočena, a izduženi sjekutići najavljivali su buduće kljove. U oligocenu se razvija rod Phiomia, sa surlama pogodnim za prinošenje hrane ustima i četiri zakrivljene kljove. Prva životinja koja je doista nalikovala današnjem slonu bio je stegodon. Živio je prije pet milijuna godina i imao razvijenu surlu, a gornji sjekutići preobrazili su se u kljove dok su donji gotovo potpuno nestali. Na početku pleistocena, prije dva milijuna godina, porodica surlaša obogaćena je mastodontom, koji je krstario hladnim prerijama američkog kontinenta. Bio je viši od tri metra a kljove – ravne i duge – završavale su oštrim vrhovima. U mlađem kvartaru, slonu se pridružio vunasti mamut. Imao je dvije goleme kljove svijene u spiralu te debelo pahuljasto krzno i debelu naslagu potkožnog sala – potonje dvije stavke štitile su ga i od najveće hladnoće.

Unatoč golemim razlikama u veličini i građi, precima današnjih slonova jedno je zajedničko: svi odreda su izumrli. Koncem pleistocena, prije otprilike jedanaest tisuća godina, s (pra)povijesne pozornice zauvijek su zbrisani mastodonti i mamuti, zajedno s ostalim velikim sisavcima poput ljenivaca, divovskih jelena, špiljskih medvjeda i sabljozubih tigrova. Što je uzrokovalo ovaj masovni pomor megafaune? Donedavno, prevladavalo je mišljenje da su drevne surlaše izlovili naši preci, zbog hrane, krzna i impozantnih kljova. Ako je vjerovati nedavno objavljenoj studiji španjolskih i britanskih znanstvenika, neandertalci nisu krivi za ovaj pomor!

“Nestanak megafaune smatra se radikalnim prevratom u novijoj evolucijskoj povijesti”, ispričao je Juan Cantalapiedra, paleontolog sa  Sveučilišta u Alcali. “Surlaši, ključni megabiljojedi kenozoičkog ekosustava, bili su najpogođenija grupa. Njihovi fosili stoljećima nam pričaju priču o propadanju: tri preostale živuće vrste slonova tek su žalosni ostaci nekoć veličanstvene obitelji bogate taksonomske raznolikosti i ekomorfološkog bogatstva”.

Kako bi objasnili ovu dramatičnu promjenu, znanstvenici su poduzeli herkulovski pothvat: proučili su fosilne ostatke čak 185 vrsta izumrlih surlaša, odnosno 2.130 jedinki.  “Neke od tih vrsta bile su veličine šnaucera, druge nilskog konja, no sve ih je snašla ista evolucijska drama”, tvrdi Zhang Hanwen, paleontolog sa Sveučilišta u Bristolu. Proučavajući mitohondrijski genom ovih drevnih životinja, on i kolege došli su do zaključka da su njihovu sudbinu zapečatile – klimatske promjene. Čini se da je nterglacijalno zatopljenje ove krupne četveronošce potjeralo na sjever, u hladnije krajeve. Genetski podaci, naime, pokazuju jasne znakove migracija, kojima su kumovale upravo temperaturne fluktuacije. No, populacije koje su se nastanile na sjeveru genetski su bile puno manje raznovrsne, što je, hodom vremena, i dovelo do njihova iščeznuća.


Piše: Lucija Kapural

Komentari