Narod Sunca: Azteci u sedam slika

Azteci, narod koji je u četrnaestom stoljeću sa sjevera prodro na Meksičku visoravan te na otoku, usred jezera Tezcuco, podigao veličanstvenu prijestolnicu Tenochtitlán (današnji grad México), da bi ih u šesnaestom stoljeću pokorio španjolski konkvistador Hernán Cortés, posljednja su stara meksička civilizacija. Ono što ju je činilo moćnom bila je spremnost na preuzimanje vrhunskih dostignuća prethodnih kultura, od kozmologije i religije, preko književnosti i astronomije, do graditeljstva. Evo nekoliko zanimljivosti o “narodu Sunca”!

1. Azteci su u Meksiku smatrani najreligioznijim Indijancima. U stvarnosti, njihov sustav vjerovanja, isprva astralan, obogatio se u kontaktu s nenomadskim i civiliziranim narodima Centralne visoravni. Kako se Carstvo širilo, pohlepno su usvajali tuđa božanstva i običaje, prožimajući ih s vlastitima. Među njihovim izvornim vjerskim praksama središnje mjesto je pripadalo štovanju Sunčeva kruga, koji je bio personificiran kao bog Uitziopohtli. Isprva je suvereno vladao aztečkim panteonom, da bi mu se po važnosti s vremenom približio Tezcatlipoca, simbol Velikog Medvjeda i noćnog neba. Azteci su vjerovali da potonji vidi sve, ali je sam nevidljiv, te da kažnjava ali i oprašta grijehe – riječju, uvelike je nalikovao na Boga u judeokršćanskoj tradiciji. Azteci su poznavali i predodžbu pakla, a to mjesto muka nazivali su Mitclan. Poput onoga Danteovog, imao je devet krugova te vodiča, boga munje Xolotla. Njime je upravljao bog podzemlja Mictlantecuhtli, često prikazivan kao golemi kostur, dok je u Tlalocu, aztečkoj inačici raja, big boss bio bog kiše Tlalocan. Potonji je s vremenom stekao toliku važnost da se smatralo kako svaki utopljenik, pa makar bio gad od čovjeka, automatski ide u raj!

2. Pri spomenu Azteka, ono što možda najviše izaziva jezu jest praksa prinošenja ljudskih žrtava božanstvima. Nije se radilo o manifestaciji sadizma: ovakvi rituali, preuzeti od podjarmljenih Tolteka, za cilj su imali osigurati stabilnost svemira. Azteci su, naime, vjerovali da je njihov svijet peti koji je stvoren, te da su prethodna četiri uništili hiroviti bogovi, koristeći snagu prirode. Kako bi se taj ciklus zaustavio, nebesnicima je, svako toliko, valjalo ponuditi svježu krv. Na žrtvenim oltarima najčešće su završavali ratni zarobljenici, a svećenici, u ulozi krvnika, kremenim nožem bi im razrezali prsa, izvadili srce te ga ponudili Suncu. Nakon toga bi im odrezali glavu te je izložili na dugački štap koji se nazivao tzompantli. Vrlo često, posmrtni ostaci nuđeni su narodu za jelo. To nije imalo nikakve veze s glađu: žrtve su smatrane personifikacijom božanstava, a ritualni kanibalizam imao je funkciju pričešćivanja.

3. Osim svećenika, aztečkim društvom upravljali su dostojanstvenici, koji su nosili titulu tecuhtli (“gospodin”). Kako nisu radili na zemlji, bili su oslobođeni plaćanja poreza, a njihove palače građene su i održavane o državnom trošku. Važan stup ekonomije bilo je ubiranje poreza, što je bila zadaća ovlaštenih državnih službenika zvanih colpique. Oni su vodili su popise plemena, osiguravajući naplatu i prijevoz robe. Većina pokrajina morala je davati žitarice, zrnje uljarica te tkanine od pamuka ili vlakna agave; u nekima je pak ubiran sirovi pamuk, kakao, zlato u prahu, tirkiz, kaučuk, košenil (kukci od čijih se zdrobljenih tijela dobiva intenzivna nijansa crvene boje) i tecozauitl (svjetložuta zemlja koju su meksička gospoda upotrebljavala kao bjelilo za lice). Vladar bi u “narodnu riznicu” posezao kad je trebalo opskrbiti vojsku, platiti činovnike, obrtnike i kipare, a njegova žitnica otvarala se za podanike u razdobljima gladi.


4. Aztečke biblioteke, podizane uglavnom u hramovima, bile su impresivne., a zanimanje pisara jedno od najcjenjenijih u njihovom društvu. Dio literature obrađivao je religiozne teme, rituale, proricanja i tumačenja snova, a dio seobe naroda, podizanje gradova, povijesti dinastija i junačke podvige. Knjige su bile pisane, bolje rečeno slikane na na listovima papira od agavinih vlakana ili tučene kore, kao i na trakama od zečje kože, složenima kao paravan. Aztečko pismo bilo je mješavina ideograma – slikovnog prikaza – i fonetskog pisma. Njihov jezik, nahuatl, u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću u Meksiku je imao ulogu posredničkog jezika (“lingua franca”) između različitih skupina Indijanaca i Španjolaca, a potonji su ga nazivali “meksičkim jezikom”. Danas različitim dijalektima nahuatla govori oko milijun i pol ljudi u različitim enklavama po središnjem Meksiku.

5. Azteci su bili iznimno muzikalni. Poeziju je uvijek pratila glazba – udaranje o drvene gongove, zvona i bubnjeve te zvuci trube i flaute – a često se recitirala na kraju gozbi. Mada su glazbenici bili elitna društvena grupa, bio je to poprilično opasan posao. Ako bi, primjerice, na žrtvenim ritualima, na koje su redovito bili pozivani, odsvirali pogrešan ton, i sami bi završili pod nožem svećenika-krvnika. Ples je također bio važan dio kulturnog života. Plesovi su trajali satima, a izvodili su se nakon zalaska sunca, uz svjetlost baklji.

6. Azteci su bili vješti graditelji, a njihova arhitektura – impresivni piramidalni hramovi te kompleksan sustav akvedukta i nasipa – pretpostavljala je široko znanje iz područja geometrije i matematike. Također su bili na glasu kao vrsni kipari. Među remek-djela aztečkog kiparstva ubrajaju se kristalne lubanje, statue od žada i maceualtin – figurice patuljaka, grbavaca te životinja poput vukova, jaguara, zmija, žaba i skakavaca. Nadalje, Azteci su oživjeli drevnu umjetnost kamenih maski, koje su bile obložene tirkizom, vulkanskim staklom i sedefom a upotrebljavale su se za pogrebe.

7. Kukuruzne pogače, grah i amarant bili su osnova prehrane naroda, dok su se dostojanstvenici gostili jelima poput gulaša, puževa te pečenog mesa purana i pasa, ispijali kakao začinjen medom i vanilijom te pušili lule od trske, napunjene duhanom i miomirisima. Običaji nisu dopuštali ženama da objeduju s muškarcima, čak ni u vlastitoj obitelji. Prvo bi pripremile hranu muškarcima, a tek nakon što bi oni završili s jelom, smjele su sjesti i pojesti obrok. Običan puk nosio je odjeću sašivenu od platna koje se dobivalo od vlakana agave, ratnici su na glavama nosili drvene kacige s perjem i ukrasima, svećenici su se oblačili u crno ili tamnozeleno, a ogrtač od tirkiza bio je rezerviran za vladara.

Piše: Lucija Kapural

Komentari