Naljuđa botanička otkrića u povijesti, 2. dio

Nevjerojatna mašta prirode možda najviše dolazi do izražaja kad su u pitanju biljke. Procjenjuje se da postoji više od pola milijuna vrsta, a među njima ćemo pronaći primjerke svih zamislivih boja, mirisa i oblika. Da bez njih ne bi bilo života, svjedoči podatak kako prašume Amazonije proizvedu čak četrdeset posto kisika u svijetu. Flora, međutim, nije samo korisna, nego i puna tajni. Za vas smo odabrali najneobičnije biljke koje su ikad otkrivene!

Hura crepitans, 1753.

Hura crepitans, biljka iz porodice mlječika koja živi u tropskim krajevima, u svakom dijelu sadrži otrovne sastojke. Može narasti do šezdeset metara, a izgleda poput nečeg što bi grof Drakula posadio u svom dvorištu: kora joj je posve crna i posuta zastrašujućim bodljama. Poznata je i kao drvo dinamit, a taj nadimak savršeno joj odgovara: njeno sjeme, koje izgleda poput velike kapsule, eksplodira toliko snažno da može ozbiljno ozlijediti pa i ubiti životinje i ljude koji joj se nađu u blizini. Dakako, iz perspektive biljke to je dobra stvar, jer osigurava razmnožavanje. Pri izbacivanju sjemena, koje može odletjeti i na udaljenost od stotinu metara, proizvodi snažan zvuk koji podsjeća na prasak pištolja. Vrstu je 1753. godine opisao švedski liječnik i prirodoslovac Carl von Linné (1707. – 1778.), utemeljitelj botaničke terminologije, sistematike i nomenklature.

Byblis liniflora, 1808.


Porodica biljki mesožderki broji preko šest stotina vrsta. Budući da rastu na područjima siromašnim nitratima, hodom evolucije su razvile novi način da se domognu nužnih minerala – hvatajući insekte i sitne životinjice. Nakon što su kolonizirale širok spektar staništa, svaka vrsta se prilagodila uvjetima okoliša i određenim načinima hvatanja plijena. Byblis liniflora, stanovnica šuma Australije, Indonezije i Papue Nove Gvineje, čini to na osobito okrutan način. Poznata i kao dugina biljka, zbog jarkih boja kojima privlači plijen, prekrivena je gustim dlačicama. One služe kao zatvor za kukce iz kojeg nema bijega, a smrt koja ih ondje čeka nimalo nije ugodna: umiru, naime – od gladi! Nakon toga, biljka ih probavi. Vrstu je 1808. godine otkrio Richard Anthony Salisbury (1761. – 1829.), botaničar kojeg su zbog nepihvaćanja Linnéove nomenklature – ali i prgavog karaktera – kolege često osporavali. U pismu prijatelju, neobičnu biljku je opisao kao “najvećeg predatora u carstvu faune”.

Reynoutria multiflora, 1805.

Ako ima istine u legendama prema kojima su trolovi nastali iz blata, kineska heljda, u domovini poznata kao ho shu wu, najbolji je dokaz za to. Listovi joj nisu nimalo spektakularni, doimaju se poput kakva rijetkog grmića, no ono što je dovodi na našu listu njen je korijen: kad se izvuče iz zemlje, izgleda baš poput tijela žene ili muškarca, i to s naglašenim spolnim organima. “Mali trolovi” u kineskoj se medicini stoljećima upotrebljavaju za liječenje gljivičnih infekcija a, pretvoren u prah, korijen na libido navodno djeluje snažnije od “Viagre”. Vrstu je 1805. pod latinskim nazivom Reynoutria multiflora 1805. godine opisao švedski prirodoslovac Carl Peter Thunberg (1743. – 1828.), Linnéov učenik koji je život posvetio proučavanju azijske i afričke flore.

Hydnora africana, 1810.

Hydnora africana (na slici!), još jedna biljka koju je opisao Thunberg (1810. godine), parazit je koji napada korijenje i manje grmlje u pustinjama južne Afrike. Uvelike podsjeća na gigantskog pustinjskog crva iz znanstvenofantastičnog filma “Dina”: njen veći dio, uključujući plodove koji dozrijevaju dvije godine, nalazi se ispod zemlje, a cvijet, jedino što viri iznad površine, izgleda poput glave neke slijepe primitivne nemani razjapljenih čeljusti. Izgled nije jedino što je odbojno na ovoj biljci. Njen miris, naime, uspoređuju s onim septičke jame. Kukci ga, međutim, smatraju neodoljivim, pa u rojevima silaze u “ralje” neobične biljke. Na njihovu sreću, Hydnora africana nije mesožderka pa ih, umjesto kao obrok, koristi za razmnožavanje odnosno prenošenje sjemena. Njen smrad privlači i strvinare, zbog čega je poznata i kao šakalova hrana.

Urtica ferox, 1782.

U usporedbi s Urticom ferox, endemom Novog Zelanda, i biljke mesožderke doimaju se bezazlenima. Riječ je o znatno većoj i opasnijoj vrsti obične žareće koprive: raste do pet metara u visinu, najčešće skrivena u sklopu drugog zelenila, a dugačke igle na njenim listovima pune su snažnog neurotoksina. Riječ je o jednoj od rijetkih biljaka koje u sekundi mogu ubiti čovjeka, a djeluje na način da kompletno isključi živčani sustav žrtve. Davne 1782. godine, biljku koju lokalni živalj naziva Onga Onga opisao je njemački prirodoslovac, etnolog, putopisac, novinar i revolucionar Johann George Adam Forster (1754. – 1794.).

Piše: Lucija Kapural

Komentari