Najzloglasniji eksperiment u proučavanju ljudske psihe

Fotografija: Stanford University Libraries

Na Sveučilištu Stanford proveden je, prije malo više od pedeset godina, eksperiment, koji je ostavio dubok trag u suvremenoj psihologiji. Ubrzo je ušao u udžbenike i na njemu su educirane čitave generacije novih psihologa. On je, navodno, pokazao da se ljudi brzo mogu prilagoditi novim okolnostima i u njima promijeniti svoj karakter te od normalnih, dobrih ljudi postati zli. Početkom 21. stoljeća rezultati ovog eksperimenta su dovedeni u pitanje. Zanima li vas o čemu je točno riječ, kako je eksperiment izgledao i što mu se danas konkretno zamjera, pročitajte u članku koji slijedi.

Testiranje ljudske prirode

Jedan od najpoznatijih američkih psihologa Philip George Zimbardo stekao je svoj pretenciozni status zahvaljujući pokusu koji je poznat pod imenom Stanfordski zatvorski pokus, a kojega je Zimbardo opisao u svojoj knjizi nazvanoj The Lucifer Effect. Naime, godine 1971. Zimbardo je odlučio testirati ljudsku prirodu, na do tada neuobičajen način. Početno istraživačk pitanje je bilo što bi se dogodilo kada bi dobre ljude stavio u neke situacije u kojoj bi mogli pokazati moć?


Pripreme i lažni zatvor

Nakon ideje krenulo se u pripremu projekta te su se tražili volonteri za učešće u studiji, a u tu svrhu objavljen je u novinama oglas za prijavu pri čemu su nakon evidencije prijavljenih uslijedila testiranja, kako bi se dobili najbolji kandidati. Upravo je ovo testiranje već pokazalo da ovdje ne možemo govoriti o nasumičnom izboru kako je prvotno prikazano. Voditelj projekta Zimbardo je grupu od 24 studenta dobrovoljca, koja se se prijavila za sudjelovanje u studiji, podijelili na čuvare i zatvorenike.  Zatvorenici nisu znali kada će i kako biti uhićeni. Nakon uhićenja su dovedeni u zatvor, gdje su skinuti do gola kao pravi zatvorenici i smješteni u svoje ćelije. Simulirani zatvor se nalazio u podrumu Sveučilišta.  Kako bi se postigla veća realnosti svi su sudionici studije dobili određenu odjeću i prvotne grube upute o ponašanju koje je trebalo biti u skladu s očekivanjima za zatvorenike odnosno čuvare.

Zimbardo nadzornik zatvora

Eksperiment je trebao trajati dva tjedna, no prekinut je nakon samo šest dana. Prema izvješću voditelja projekta ispitanici su se brzo uživjeli u uloge te su zatvorenici uskoro postali pasivni i depresivni, a čuvari opet sadistički nastrojeni. Sam je Zimbardo sudjelovao u u studiji kao zatvorski nadzornik koji je mogao posredovati u sporovima stražara i zatvorenika. Tijekom eksperimenta Zimbardo je uputio stražare da nađu način na koji će kontrolirati zatvorenike, no da to bude bez primjene fizičke sile. Stažari su tako mučili zatvorenike uskraćivanjem sna, spavanjem na podu, ostavljanjem izmeta u ćelijama, napornim vježbanjima i sličnim.

Ponovna analiza i žestoke kritike

Nakon iznimnog uspjeha studije njezini su rezultati uzimani kao vjerodostojni do unazad nešto manje od dva desetljeća, kada su se počeli ponovno propitivati. Problem je u tome što je Zimbardo sam poticao nasilno ponašanje, odnosno igranje klasičnih uloga u zatvoru pri čemu je pametnim sudionicaima studije bilo odmah jasno što voditelj eksperimentom želi postići pa su zdušno  radili na tome da profesor to i dobije. Eksperiment je kasnije doživio oštre kritike iz etičkih i znanstvenih razloga. Analiza digitaliziranog materijala pokazala je da je studija na neki način krivotvorina jer do pojave nasilja i pasivnosti nije došlo spontano već je takvo ponašanje bilo potaknuto očekivanjima profesora, ali izravnim sugestijama.

Legitimnost ozbiljno dovedena u pitanje!

Drugi Standforski eksperiment  je pokazao nešto sasvim drugo. Bila je to slična studija samo egzaktnije provedena u odnosu na prvu, i to 2002. godine. Ovdje je bilo ukupno deset zatvorenika i pet čuvara. Upravo je takav brojčani odnos utjecao na zatvorenike da se urote proti “vlasti”nakon čega su čuvari napustili eksperiment.  Analizirana snimka prve studije je pokazala da eskalacija nasilja nije bila prirodna posljedica okolnosti već instruriana. Zimbardo kaže da se većina ljudi ne može podijeliti na dobre i zle jer imaju sposobnosti biti jedno i drugo.

Zimbardo je odbio sve kritike, a priznao je samo jednu pogrešku u cijeloj priči. Prema njemu pogriješio je samo u tome što nije prekinuo eksperiment na vrijeme, odnosno da je trebao biti zaustavljen prije šestog dana. Zatvorski su nemiri u SAD-skrenuli pozornost na Stanfordski eksperiment što je utjecalo na daljnji rast popularnosti ove studije  Zimbardo je još uvjek zagovornik teorije da ljudska priroda nije potpuno pod našom kontrolom, iako mi volimo misliti da je. Nova studija je pokazala da ljudi mogu primjeniti svoj karakter ukoliko se poistovjete sa skupinom s kojom se trebaju poistovjetiti pa su tako neki zatvorenici  loši a neki dobri, no da će u okolnostima u kojima “plivaju”ostati to što jesu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Stanford University Libraries / Via exhibits.stanford.edu

Komentari