Nutricionisti nas uvjeravaju da vrhunski sportski rezultati nisu mogući bez zdrave prehrane. A Usain Bolt skupljao je zlatne medalje hraneći se hamburgerima i krumpirima pečenim u dubokom ulju. Liječnici tvrde da konstitucija ljudskog tijela stanovite brzine ne može doseći. Pa ipak, svi smo svjedočili da je ovaj momak pretrčao sto metara za apsurdnih 9 sekundi i 58 stotinki. Zdrav razum kaže da je uredan san preduvjet za velike fizičke napore. A “munja s Jamajke”, kako su mu tepali, srušio je sve sprinterske rekorde unatoč učestalim noćnim izlascima natopljenim alkoholom. Za razliku od brojnih beskrvnih robota s trkaćih staza, koji priznanja primaju s lažno skromnim izrazima lica, Bolt se kreveljio, skakao u zrak, bacao na tlo i gestama nedvosmisleno poručivao: “Prvi sam, najbolji sam, tko vas šiša!”. Moglo mu se: prije nego što 2017. povukao sa staze i posvetio nogometu, ispisao je neke od najljepših stranica u povijesti sprinta. Vlasnik je osam olimpijskih zlata, drži svjetski rekord na stotinu i dvije stotine metara, a prvi je sportaš – nakon Carla Lewisa 1984. godine – koji je na istim Olimpijskim igrama, u Pekingu 2008. godine, oborio oba svjetska rekorda na kratkim stazama. Evo kako je njegova nevjerojatna priča započela!
Rođen je 1986. godine u Sherwood Contentu, slikovitom gradiću u jamajčanskom okrugu Trelawny. Pomalo neobično ime dobio je zahvaljujući slučajnom susretu. “Bila sam u sedmome mjesecu trudnoće kad sam otišla u kupovinu u Kingston. Dok sam hodala među policama, pristupio mi je dražestan dječačić, pomilovao me po trbuhu i rekao: ‘Trebao bi se zvati Usain, kao ja!’ Bilo mi je to jako simpatično, pa sam sinu nadjenula upravo to ime”, ispričala je majka Jennifer, koja je nedugo nakon Usainovog rođenja sa suprugom Wellesleyem otvorila maleni dućan mješovite robe. Dok su im starija djeca, sin Sadiki i kći Sherine, često pomagala u poslu, Usain je od obaveza bježao kao vrag od tamjana… Baš kao i od nedjeljnih odlazaka u adventističku crkvu, kad je morao navući odijelce i činiti ono za što ga priroda nije stvorila: sjediti u miru.
Najveći sprinter svih vremena svoje je djetinjstvo opisao kao idilično: “Milijun puta čuo sam kako ljudi negativno pričaju o Jamajci, spominju oružje i bande, ali je moja svakodnevice bila znatno drugačija. Odrastao sam okružen čarobnom prirodom i ljubavlju roditelja”. Premda dobroćudan i blag (obožavao je životinje i često hranio pse lutalice), mali Usain bio je sklon nepodopštinama. U školi je često znao zafrkavati učitelje, koji bi mu zbog solidnih ocjena svaki put progledali kroz prste. “Nisam bio anđeo, priznajem. U nekoliko navrata sam čak probao marihuanu: Jamajka je zemlja u kojoj naučiš smotati joint još kao balavac. Međutim, brzo sam odustao od tog poroka, jer mi je omamljena ekipa usporenih pokreta i staklenih pogleda bila prilično dosadna”, ispričao je.
Usainova hiperaktivnost prirodan je odušak našla u sportu, ali njegova prva ljubav nije bila atletika nego kriket. Uzor mu je bio indijski igrač Sachin Tendulkar: izrezivao je sve članke o njemu i lijepio ih na zid svoje sobice. Počeo se baviti tim sportom, ali je trener primijetio njegovu izuzetnu brzinu i savjetovao mu da se okuša u sprintu. Ta mu se ideja isprva nije svidjela, ali mu je u donošenju odluke pomogao jedan svećenik. Velečasni Nugent začuo je prepirku Usaina i njegovog prijatelja oko toga koji je od njih brži. Izišavši iz crkve, pogladio ih je po glavi te rekao: “Samo je jedan način da otkrijemo tko je u pravu!”. Organizirao im je utrku, napomenuvši da će pobjednik dobiti besplatan ručak. Dok je s velikim tekom kusao nagradu, pohanu piletinu, Usain je zaključio kako je trener kriketa bio u pravu.
Bio je to ispravan zaključak: do dvanaeste godine postao je najbrži trkač u školi, a trener Pablo McNeil predvidio mu je blistavu sportsku karijeru, pod uvjetom da se “prestane majmunirati”. “Često me frustrirao jer ga je više zanimalo ludovanje s prijateljima i naganjanje curica nego treniranje. Ponašao se prilično neodgovorno i nezainteresirano, zbijao je šale sa svim i svačim”, ispričao je. Unatoč Usainovu neozbiljnom pristupu, uspjesi su počeli pljuštati. Kao 15-godišnjak osvojio je srebrnu medalju za svoju srednju školu.
Na CARIFTA igrama, juniorskom mitingu pod ingerencijom Jamajčanskoga atletskog saveza, osvojio je dva srebra. Premda je i dalje redovito zbijao šale s trenerima i Savezom (jednom se, primjerice, tik pred nastup skrio u McNeilov kombi, pa ga je čak tražila policija!), na stazi je rijetko kada razočarao. Nakon što je na sljedećim CARIFTA igrama postavio rekorde prvenstva, dječakov talent zamijetio je tadašnji jamajčanski premijer P. J. Patterson, pa ga je premjestio u Kingston kako bi mu pružio bolje uvjete za trening. Ostalo je, kako se to lijepo kaže, povijest!
Piše: Lucija Kapural
