Anno domini 2020. malo kome će ostati u lijepom sjećanju: kao da globalna epidemija, s pratećim psihološkim i ekonomskim posljedicama, nije bila dovoljna pošast, naša domovina dobila je poseban bonus u vidu razornih potresa. Posljedice pandemije osjetili su i arheolozi: brojna iskapanja odgođena su za neka bolja vremena. Pa ipak, u ovome području tijekom prošle godine ostvareni su nevjerojatni rezultati!
Mumije napadaju! – Saqqara, naselje na dvadeset kilometara udaljenosti od Kaira, ne prestaje uveseljavati egiptologe neprocjenjivo vrijednim nalazima. Od od ljeta 2020. naovamo, u ovoj golemoj nekropoli faraonskoga grada Memfisa arheolozi su otkopali više od stotinu sarkofaga, nevjerojatno dobro očuvanih unatoč starosti od dva i pol tisućljeća (na slici!). U njima su se nalazili mumificirani ostaci, umotani u grobnu tkaninu. Premda identitet pokojnika za sada nije utvrđen, stručnjaci, na osnovu hijeroglifskih natpisa, pretpostavljaju da se u velikom broju slučajeva radilo o visokim svećenicima. Pripadnici te kaste sahranjeni su s amuletima od dragog kamenja, ali figuricama poznatim pod nazivom “ushabti”. Izrađene od fajanse, pečene gline prevučene kositreno-olovnom caklinom, svojim su vlasnicima trebale služiti u zagrobnom životu. Mostafa Waziri, glavni tajnik Egipatskog ministarstva turizma i starina, izrazio je i uvjerenje da će se na lokalitetu u bliskoj budućnosti pronaći još sarkofaga.
Tajanstveni geoglif mačke – Pustinjski plato južnog Perua krije jednu od najuzbudljiviji arheoloških zagonetki. Posljednjih šezdesetak godina, istraživači ondje pronalaze geoglife koji izgledaju poput naivnih dječjih crteža – preciznije, crteža kakve bi stvorilo gorostasno dijete nekoliko kilometara dugačkom pisaljkom! Riječ je, dakako, o slavnim Nazca linijama, crtežima na tlu koje je, između 100. i 750. godine, stvorila istoimena pretkolumbovska indijanska kultura. Dok je najmanje crtarije ovog tipa, dugačke samo nekoliko metara, moguće zamijetiti golim okom, one koje se prostiru na desetak kilometara i više u punini se mogu vidjeti jedino iz zraka. Od 1994. godine, Nazca linije se nalaze na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, a čak ni nakon pomnih analiza nije nedvojbeno utvrđeno čemu su služile. Geoglif koji je na tom području otkriven prošle godine prethodi Nazca kulturi: crtež gigantske mačke nastao je između 200. i 100. godine prije Krista. “Same linije su debele između trideset i četrdeset centimetara, a životinja koju tvore dugačka je trideset sedam metara”, ispričao je voditelj istraživanja Johny Isla, koji se već godinama bavi konzervacijom Nazca linija. “Po samom stilu geoglifa, bilo nam je jasno da je stariji od ostalih pronađenih u okolici. Životinja je, naime, prikazana iz profila, s glavom okrenutom prema gledatelju, što nije tradicija Nazca već jedne starije kulture, poznate kao Paracas”.
Najveće “slikarsko platno” na svijetu – na području Amazonije, najveće svjetske prašume, arheolozi su 2020. otkrili nešto spektakularno: špiljske nastambe naših davnih predaka prepune crtarija. Umjetnička djela nevjerojatne ljepote nastala su prije otprilike dvanaest tisuća godina, tijekom posljednjega ledenog doba. Crteži, njih nekoliko tisuća, izrađeni su crvenim okerom, prirodnim pigmentom koji se u prapovijesti koristio za slikanje, ali i u obredne svrhe. Najvećim dijelom prikazuju životinje, od kojih su neke davno izumrle: s likovima jelena, tapira, krokodila, šišmiša, majmuna, kornjača, zmija, dikobraza, mastodonta, vunastih mamuta i ljenivaca izmjenjuju se geometrijski motivi, otisci dlanova te ljudske figure, po svoj prilici lovci na spomenute pripadnike faune. Najveće “slikarsko platno” na svijetu proteže se dužinom od trinaest kilometara po stijenama iznad tri drevne nastambe te pruža uzbudljiv uvid u život drevnih lovačko-sakupljačkih zajednica.
Romulov grob – Ako vas na nekom kvizu pitaju tko je legendarni osnivač Rima, vjerojatno ćete kao iz topa ispaliti odgovor: Romul. Prema mitu, blizanci Romul i Rem bili su sinovi boga Marsa i svećenice Reje Silvije. Kad ih je zli prastric Amulije, kako bi se domogao vlasti, oteo i ostavio da umru na brdu kraj Tibera, othranila ih je vučica a odgojio skromni par, pastir i njegova žena. Čim su odrasli, blizanci su skratili Amulija za glavu te 753. prije Krista utemeljili Rim na brežuljku Palatinu. Umjesto da slave, braća su se posvađala: kad je Romul zaorao brazdu kako bi označio gdje će biti zidine budućeg grada, Rem ju je, rugajući se bratu, preskočio. Ta drskost koštala ga je života – umro je od ruke vlastita gnjevnog blizanca, koji je napomenuo da će tako završiti svi koji se usude prijeći rimske zidine. Romul je nakon toga vladao sam. Popularnost mita je bila tolika da rimska era računanja godina počinje upravo od 753. godine prije Krista, “ab urbe codita”. Većina povjesničara je, međutim, Romulovo postojanje dovodila u pitanje…. Barem do prošle godine. U veljači 2020. talijanski arheolozi otkrili su podzemno svetište iz 6. stoljeća prije Krista, a voditelj iskopavanja Paolo Carafa uvjeren je da u njemu počivao upravo Romul. Svetište čine kameni sarkofag dugačak metar i pol te kružna struktura za koju se pretpostavlja da je bila oltar. Lokacija svetišta, smještenog ispod rimskog Foruma, podudara se s mjestom na kojem je, po drevnim zapisima, pokopan Romul.
Najveća prapovijesna građevina u Velikoj Britaniji – Engleska je postojbina brojnih povijesnih zagonetki, uključujući onu nikad do kraja objašnjenog postanka i funkcije Stonehengea. Riječ je o megalitu, kamenom spomeniku golemih dimenzija izgrađenom između 2000. i 1400. godine prije Krista. Čemu je služilo ovo impresivno zdanje? Jesu li druidski svećenici ondje vršili magijske obrede ili su pak pomoću tih struktura predviđane astronomske pojave? Premda postoji mnogo teorija, jasnih odgovora na ova pitanja nema. Stonehenge je 2020. pokazao da u svojim njedrima krije još pokoji misterij! U blizini slavne građevine, u drevnom naselju Durrington Walls, pronađene su, naime, neobične strukture iz razdoblja neolitika – krug sazdan od dvadesetak otvora dubine od pet metara. Rupe su, vjeruju stručnjaci, predstavljale granicu koja je ljude vodila u sveto područje. Kao i po pitanju Stonehengea, nejasno je kako je ova struktura – najveća prapovijesna građevina na tlu Velike Britanije – mogla biti napravljena, budući da su tadašnji ljudi od alata na raspolaganju imali kamen, drvo i kost.
Najstarija vikinška nastamba – Povijest Islanda, donedavno se smatralo, otpočinje 874. godine, kad su se na otok iskrcali norveški Vikinzi. Legenda kaže da je Ingólfur Arnarson, poglavica zastrašujućih ratnika, bacio na otok dva drveta, rekavši da će podići grad ondje gdje padnu. Pala su na tlo u zaljevu u kojem je obilje vruće vode stvaralo gust dim. Tako je rođen Reykjavik, što bi u prijevodu s islandskog jezika značilo “zadimljeni zaljev”. Nova arheološka otkrića vikinško osvajanje golema hladnog otoka pomiču nekoliko desetljeća unazad. U ljeto 2020. godine, lokalni stručnjaci pronašli su ostatke vikinškog naselja koje je prethodilo prvoj poznatoj ljudskoj zajednici na Islandu. U blizini fjorda Stöðvarfjörður, arheolozi su, naime, otkopali ostatke dva objekta, a starija građevina datira iz davne 800. godine. Bila je dugačka oko stotinu metara, a rani doseljenici su je po svoj prilici koristili kao sezonski lovački kamp – u ljeto i ranu jesen. Uz ostatke drvene konstrukcije, pronađeni su brojni artefakti, uključujući rimske i bliskoistočne kovanice, perlice, prstenje te sitne zlatne predmete. Mlađa građevina podignuta je između 860. i 870. Obje strukture imale su čitav niz prostorija, što znači da je u njima istodobno živjelo više obitelji.
Kuća mamuta – Na arheološkom lokalitetu Kostenki, smještenom petstotinjak kilometara južno od Moskve, prošle godine je otkopana tajanstvena kružna struktura. Pokazalo se da je riječ o ostacima impresivne građevine od mamutovih kostiju, koju su prije 25.000 godina, za vrijeme ledenog doba, podigli lokalni lovci-skupljači. Ovo nije prva “kuća mamuta” pronađena u okolici, ali je najstarija i najveća. Svrha ovog zdanja, za koje su korištene kosti čak šezdeset vunastih mamuta, za sada nije poznata. Znanstvenici su isprva spekulirali da su ga paleolitički ljudi izgradili kao utočište od surove klime. Zbunio ih je, međutim, opseg građevinskog podviga. Kosti mamuta su, naime, iznimno su teške, a izgradnja kružne strukture ovakvih dimenzija morala je predstavljati golemi trud. To je čudno, znamo li da populacija lovaca i skupljača nikada nije provodila mnogo vremena na jednome mjestu. Nadalje, izuzev dokaza o paljenju drva unutar kružne strukture, nikakve naznake dugotrajnog stanovanja ondje nisu pronađene. Sve to je istraživače nagnalo na preispitivanje svoje početne teze. Na koncu su zaklučili da se tajanstvena građevina najvjerojatnije koristila u ritualne svrhe.
Piše: Lucija Kapural
