Najsmrtonosnije oružje: Put bacača plamena od “milosrdnog” oružja do najnehumanijeg sredstva za ubijanje

Zanima li Vas kada su se u povijesti pojavile začeci ideje vezane uz vatru, kao ubojito oružje? Tko je izumio ono što danas nazivamo bacač plamen? Kada i tko ga je prvi upotrijebio? Zašto je proglašen milosrdnim oružjem, a kasnije jednim od najnehumanijih? Ukoliko Vas interesira kratak povijesni pregled razvoja, i istraživanja djelovanja ovog oružja pročitaje idući tekst.

Primjena bacača plamena u Prvom svjetskom ratu

Već su drevni Grci u 5. st. pr. Kr upotrebljavali napravu poznatu kao grčku vatru, koja je uz pomoć mijeha prskala zapaljivu tekućinu na neprijatelja. Glavni sastojci te smjese su danas poznati, a ona se sastojala od sumpora, smole i kučine (likova vlakna), ali ostali dodaci su obavijeni još uvijek “velom” tajne. Grci su je prvi puta koristili za Peloponeskog rata. U srednjem vijeku su se znatno učestalije koristile vatrene kugle koje su se katapultirale prema naprijateljskim položajima. Godine 1901. njemački izumitelj Richard Fiedler razvio je prvi bacač plamena kojega je intenzivno usavršavao zajedno s drugim znanstvenicima od 1908. do 1914. Tako da je oružje bilo spremno za upotrebu već na početku Prvog svjetskog rata. Vojnici koji su se suočili s bacačima plamena kažu da kada se oružje uključi prvo čujete užasavajući šištavi zvuk, nakon čega slijedi zvuk plamena i vatra koja je imala doseg od 6 do 9 m, a promjer od oko nekih 6 m.

Tipologija bacača plamena


Bacači plamena se razlikuju i po svojoj tipologiji i po svojoj konstrukciji. Prvo su razvijeni mali prijenosni bacači plamena koji su se najčešće sastojali od dva spremnika od kojih je jedan sadržavao zapaljivo ulje, a drugi inertni plin pod pritiskom koji je smješu raspršivao iz mlaznice dugog štapa. Po svojoj konstrukcji mogli su biti dvocilindrični ili trocilindrični. Ono što je problematično kod prijenosnih bacača je što narušavaju mobilnost onih koji ga nose zbog svoje težine, a njihovo djelovanje je ograničeno na nekoliko sekundi jer se gorivo iz spremnika brzo trošilo što zahtjeva brzinu i preciznost. Zbog svoje masivnosti nositelji ovih prijenosnih bacača plamena bili su uvijek prvi na meti snajperista i drugih vojnika. Uz to problematično je i to što da biste bili djelotvorni morali ste se približiti svom cilju. Osim toga njihov je domet i dalje bio kratak u usporedbi s drugim pješadijskim oružjem, što predstavlja dodatan otežavajući čimbenik zbog kojeg vjerojatno ne biste voljeli da vam u ratu dodjele ulogu njegova nositelja jer vam vojna karijera ne bi dugo potrajala. Kasnije je razvijen i drugi tip velikih bacača koji su imali znatno veće spremnike zbog čega su bili prevoženi najviše na kolicima. Ovakvi su bacači bili pogodni jer su zahvaljujući svojoj veličini imali duže i intenzivnije djelovanje. Niste se morali toliko blizu približiti meti pa biste stoga bili nešto sigurniji jer je ovaj tip imao veći udarni doseg koji je sezao između 18 i 36 m, kao i veći promjer rasprskavanja u odnosu na male bacače, što definitivno nije bilo zgodno za one koji bi se našli na njegovom udaru. Bacači plamena prvi puta su upotrijebljeni u bitci kod malenog francuskog sela Malancour-a, u blizini Verduna, u sjeveroistočnom dijelu zemlje. Zbilo se to 26. veljače 1915.godine. Nijemci su bacačima plamena toga dana napali britanske snage. Njihova je upotreba izazvala iznenađenje i užas kod vojnika dok su Nijemci bili impresionirani rezultatima svog novog oružja.

Saveznici razvijaju svoje bacače plamena

Saveznici nisu gubili vrijeme pa su počeli razvijati svoje bacače plamena. Uskoro su ih počeli koristi Francuzi i Talijani. Ipak oni to su oružje koristili u znatno manjoj mjeri od Nijemaca. Bacači plamena imali su najbolji efekt kada su se koristili kao potpora pješadijskim napadima. No, ni Nijemci nisu stali u razvoju ovog oružja već su i dalje nastojali razviti unaprijediti razornu moć ovog oružja. Ovo je oružje imalo je važnu ulogu tijekom ofenzive u Verdunu u veljači 1916. Najžešća upotreba ovog oružja dogodila se ipak u zadnjoj godini rata 1918., kada je izvedeno čak preko 100 napada, između ožujka i srpnja.

Komercijalni i filmski bacači plamena

Uz bacače za vojne svrhe postoje i komercijani bacači plamena koji su na bazi propana jer je on sigurniji i lakše se gasi pa se mogu koristiti u kontroliranim uvjetima. Spomenuti bacači plamena imaju dakle i svoju mirnodopsku primjenu. U filmovim obično možete vidjeti ovakve komercijalne bacače kratkog dometa zbog sigurnosnih razloga jer su oni djelotvorni na kratkoj udaljenosti od svega nekoliko metara, što je posljedica upotrebe propana.

Upotreba u Drugom svjetskom ratu

Tijekom Drugog svjetskog rata ti su bacači plamena obično bili montirani na vozila jer su prijenosni bacači na ljudima bili lakša meta u odnosu na vozila, ali su i dalje i vozila bila veća i vidljivija meta od same pješadije. Najveću primjenu ovo je oružje imalo u Drugom svjetskom ratu.

Istraživanje djelovanja ovog oružja

U pitanju je oružje koje nanosi teške fizičke, ali i psihičke posljedice i ljude može dovesti do PTSP-a. Kako se SAD kasno uključila u Prvi svjetski rat, tek u travnju 1917., one nisu razvile odmah ovo oružje. S razvojem ovog oružja započeli su tek u srpnju 1940. kada su postali svjesni njegove učinkovitosti. Amerikanci su posljednji razvili bacače plamena, ali su ih u Drugom svjetskom ratu najčešće i najuspješnije koristili. U jednom trenutku ovo je oruže proglašeno “milosrdnim”, što se kasnije pokazalo poputno bizarnom tvrdnjom. Tvrdilo se da osoba djelovanjem ovog oružja upada u stanje hipoksije i da umire od trovanja ugljičnim monoksidom pri čemu je smrt trenutačna. Hiopksija (smanjenje kisika u krvi) je stanje u kojem osoba upadne u posebno stanje svijeti nalik delirju. Ovakve su se neprovjerene tvrdnje “uzele zdravo za gotovo”, a temeljile su se na izjavama svjedoka. Sve je to navelo Službu za kemijsko ratovanje (CWS), Nacionalni odbor za obrambena istraživanja (NDRC) i druge tvrtke, kao i sveučilišta, na provođenje eksperimenata, kako bi se došlo do znanstvenih spoznaja o stvarnom djelovanju ovog oružja. Odlučilo se provesti istraživanja fiziološkog i toksikološkog djelovanja bacača plamena.

Pokusi su se radili na životinjama poput svinja i pasa

Za one koji vole životinje “utješno” je za reći da su tijekom eksperimenta životinje bile uspavane. U zatvorenim postorijama u kojima su upotrebljavani bacači plamena temperature su se kretale između od 350 do 600 °C, a zabilježene su i temperature od 1000 °C. Izravana izloženost plamena rezultirala je smrću životinje unutar 60 s, dok je neizravno izlaganje visokim temperaturama imalo za posljedicu da su životinje umirale u roku od 30 min. Zaključeno je da su glavni uzroci smrti: toplina koja spaljuje ili dovodi do hipertermije, gušenje ili trovanje ugljičnim monoksidom, plućni edemi i drugi čimbenici. Do ovih pokusa vjerovalo se da je glavni uzrok smrti trovanje. No, studija je unatoč tome što je provedena u kontroliranim uvjetima bila upitne vrijednosti jer podaci o životinjama ne moraju biti primjenjivi na ljude. Svinje imaju, primjerice, kožu nasličiniju ljudskoj, ali ljudi imaju različit način znojenja od životinja. No vjerojatno je da je zaštita znojenjem u ljudi trivijalna kod upotrebe ovakvog oružja.

Kasniji razvoj ovog oružja

Suvremeni bacači plamena mogu spaliti metu u dometu od oko 50 do 100 m, i imaju mogućnost ispaljivanja i nezapaljive tekućine koja bi se potom palila. Upotreba napalma kao zapaljive smjese u obliku gela, koja izgaranjem postiže temperaturu višu od 1200 °C, povećala je uvelike smrtnost ovog oružja. Napalm je prvi puta upotrijebljen 1944., a masovno se koristio u kasnijim ratovima Korejskom, Vijetnamskom i Zaljevskom ratu. Provedena istraživanja su jasno pokazala da je teorija o “milosrdnoj” smrti neodrživa i apsurdna. Bacač plamena spada u najsmrtonosnija oružja koja uzrokuju ekstremne i nepotrebne patnje, u usporedbi s drugim oružjem. Amerika je bacače plamena povukla iz upotrebe, no brojne države još uvijek skladište ovo oružje u svojim vojnim zalihama, a zasada ne postoje međunarodni zakoni koji bi zabranili upotrebu bacača plamena.

Budućnost ratovanja

Prokušani vojnici koji su vidjeli sve strahote rata izjavili su, nakon susreta s ovom vrstom oružja, da je upotreba mitraljeza, otrovnog plina, bombardiranja “mačji kašalj” u usporedbi s ovim. Razvoj tehnologije danas se naveliko koristi u vojne svrhe pa se tako trenutačno radi na stvaranju svojevrsnih kiborga koji će pojačati ljudsku snagu, kao i robota koji su očito budućnost ratovanja. Kakve će to tek učinke imati možemo samo nagađati ili zaviriti u sferu “znanstveno fantastičnih” romana koji znaju, ovisno o svojim autorima, dati dosta vjerodostojne “prognoze” ratovanja i uopće dobru viziju sutrašnjice.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari