Pakao Hirošime: Nesretni ljudi pretvorili su se u žive rane, oči su im ispadale iz duplja, miris spaljenih tijela širio se okolicom, a napuhani leševi plutali su rijekom!

Koliko je trajao razvoj nuklearne bombe? Tko je u tom tajnom razvojnom programu sudjelovao? Zašto se SAD odlučio poduzeti ovaj korak? Zanimaju li Vas reakcija posade koja je bacila jednu od dvije ikada upotrijebljene najsmrtonosnije bombe, kao i njezine stravične posljedice, pročitajte članak koji slijedi.

Više gradova “kandidata” za bacanje prve atomske bombe

Grad Hiroshima smjestio se na jugozapadu Japana, na južnoj strani otoku Honshu. Grad Hiroshima je bio jedan od četiri grada “kandidata” za bombardiranje ovim najsmrtonosnijim oružjem današnjice. Jedan od “kandidata” bio je i Kyoto, ali su od njegova bombardiranja Amerikanci odustali zbog njegove izuzetne kulturološko-povijesne važnosti. Truman je prepustio vojnim snaga da odluče koji će grad točno napasti. Hiroshima je izabrana zbog svojeg vojnog značenja jer je ovdje bilo stacionirano nešto malo manje od 50 000 japanskih vojnika. Atomska bomba bačena na Hiroshimu u Japanu, nazvana kodnim imenom “Mali dječak”, bačena je 6. kolovoza 1945. Eksplodirala je energijom od približno 15 kilotona TNT-a, a u sebi je sadržavala 60 kg urana.

Tajni Projekt Manhattan


Rad na izradi ovog oružja trajao je šest godina i započeo je 1939., a prozvan je Projekt Manhattan. Vodio se u tajnosti, a ne čelu tima bio je američkih teorijski fizičar Rober Oppenheimer, s Kalifornijskog sveučilišta u Barkleyu. On je uza sebe imao ekipu genijalaca, među kojima su bili i Niels Bohr, koji je već dobio Nobelovu nagradu, dok će je Hans Bethe dobiti kasnije. SAD je u rat ušao službeno tek nakon napada japanskih zračnih snaga na Pearl Harbour. Nakon što je Roosevelt umro u travnju 1945., na njegovo mjesto dolazi Truman, koji saznaje za Projekt Manhattan. Znanstvenici koji su radili na tom projektu uspješno su testirali atomsku bombu. Taj pokus, nazvan “Trinity”, izveden je 16. srpnja u 5 sati i 30 minuta, u blizini Alamogorda u Novom Meksiku. Proba je izvedena u pustinji simbolična imena Jornada del Muerto.

Japan nije bio spreman na predaju 

Njemačka je kapitulirala u svibnju 1945., ali Japan nije bio spreman na predaju, zbog čega su Amerikanci zaključili da bi demonstracija novog oružja, u gusto naseljenom području, prisilila Japan na završetak Drugog svjetskog rata. Specifičan japanski mentalitet, u kojem su bili česti samoubilački napadi, u vidu kamikaza, uzimao se kao opravdanje ove odluke američke vlade. Smatralo se da će japanska vlada u slučaju nužde mobilizirati cijelu zemlju. No, tu su u igri bili i drugi razlozi – kao prvo, problem skupe invazije na Japan. No, kako je u ovaj tajanstveni projekt uloženo dvije milijarde dolara, trebalo je ta sredstva i opravdati. U financijskom smislu vjerojatno bi sama američka invazija bila jeftinija od tajnog programa. Iskustva u bitkama za Iwo Jimu i Okinawu bila su poražavajuća, ali u osnovi više za same Japance nego za Amerikance. To riječito pokazuje bitka za Okinawu koja se vodila u ožujku 1945., u kojoj je poginulo 100 000 japanskih vojnika, 150 000 japanskih civila i 12 000 američkih vojnika.

Trumanova odluka

Upotrebu atomske bombe odobrio je Privremeni američki odbor, dok je drugi odbor definirao ciljeve napada. Truman je odobrio napadačku misiju ali je, također, odobrio i bacanje dodatnih bombi kada budu spremne. Već idući dan, nakon pokusa, došlo je do sastanka vodećih ljudi Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država, koji su se okupili na konferenciji u Potsdamu kako bi se riješila goruća politička pitanja. S konferencije je poslan i ultimatum Japanu. Japanski premijer Kantaro Suzuki odlučio ga je  ignorirati. Nakon toga je američki predsjednik Harry S. Truman izdao je još jedno  konačno upozorenje Japanu, no kako je ponovno izostala reakcija, došlo je do bombardiranje Hiroshime. Truman je bombardiranje objasnio ovako: “Bilo je teško opravdati američkoj javnosti zašto produživati rat kad je oružje bilo na raspolaganju.” Bacanje ove bombe zauvijek je promijenilo percepciju ratovanja. Svijet je bio suočen s novom vrstom oružja koje doslovno prijeti “potpunom uništenju”. Truman nije nikada promijenio svoj stav, rekavši da je ta odluka spasila 250 0000 savezničkih vojnika i 250 000 Japanaca jer je bombardiranje spriječilo invaziju na Japan. Bila je to računica koja nije imala osnovu jer je broj mrtvih u Hiroshimi i kasnije u Nagasakiju odnio vrlo vjerojatno znatno više života od onih koji bi bili izgubljeni tijekom invazije. Većina je Amerikanaca te 1945. podržala odluku svog predsjednika.

Bombardiranje grada s više stotina tisuća stanovnika

U vrijeme bacanja bombe na Hiroshimu, u gradu je živjelo između 300 000 i 420 000 stanovnika. U roku od samo nekoliko mjeseci, od posljedica bacanja bombe umrlo je između 90 000 i 166 000 ljudi. Procjenjuje se da je nakon pet godina 230 000 ljudi umrlo od posljedica napada, što u osnovi znači da je ovaj napad uništio gotovo cijelu populaciju jednog velikog grada – razlika je bila u tome što su neki poginuli odmah, a neki su umirali danima, tjednima, mjesecima i godinama. Bomba na Hiroshimu je bačena iz bombardera B-29 koji je nazvan Enola Gay, prema majci pilota ovog zrakoplova, Paula Tibbetsa. Bombarder je prema svome cilju krenuo s otoka Tiniana u zapadnom dijelu Tihog oceana. Pilot Paul Tibbets je nakon bombardiranja izjavio: “Vratili smo se pogledati Hiroshimu. Grad je skrivao grozan oblak … kipući, gljivast, strašan i nevjerojatno visok. Nitko nije progovorio ni trenutak. Sjećam se, kopilot Robert Lewis me lupio po ramenu, govoreći: ‘Vidi to! Vidi to! Vidi to!’ Tom Ferebee pitao se hoće li nas radioaktivnost učiniti sterilnima. Lewis je rekao da može osjetiti atomsku fuziju, da ima okus poput olova.” Prema njihovim svjedočanstvima, na mjestu gdje je do prije nekoliko minuta stajao grad više nije bilo gotovo ničega.

Jutro u Hiroshimi na dan napada

Građani Hiroshime su se budili i pripremali za svakodnevne poslove. Do toga dana, ovaj je grad bio pošteđen bombardiranja kojima su bili izloženi drugi japanski gradovi. Tako su u ožujku izvršena masovna bombardiranja Tokija i ostalih važnijih japanskih gradova. Samo je u Tokiju poginulo oko 100 000 ljudi. Kad je zamijećen bombarder u blizini grada, oglasile su se sirene za uzbunu. Napad se dogodio u 8 sati i 16 minuta. Prema statistikama, najveći dio grada je u bombardiranju potpuno uništen. Sveučilišni profesor povijest, koji je sve promatrao s obližnjeg brda Hikiyama, izjavio je “Hiroshima nije postojala – to je bilo uglavnom ono što sam vidio – Hiroshima jednostavno nije postojala. ”

Isparavanja, ispadanja očiju…

Ljudi koji su bili u blizini samog mjesta eksplozije su isparili od temperature koja je iznosila 5000 stupnjeva Celzija. Primjerice, jedna je osoba u tom trenutku jednostavno nestala sjedeći na stepenica banke, a iza nje je ostala samo tamna mrlja. Oni koji nisu isparili, a bili su u blizini epicentra, ugušili su se – vatrena stihija, koja se širila brzinom od 800 km/h, jednostavno “pojela” sav kisik. Mnogi nikada nisu našli ostatke svojih najbližih. Ljudi koji su bili dalje od epicentra su preživjeli početnu eksploziju, ali su bili teško ranjeni, imali su ozbiljne ozljede i teške opekline na velikim površinama tijela. Ljude je zahvatila panika i kaos. Tražili su medicinsku pomoć koje nije bilo, tražili su svoje najbliže, a ujedno su morali bježati od vatrene stihije koja je harala gradom. Neki su bili toliko traumatizirani da su mislili da su umrli i došli u pakao. Dobar dio ljudi je zadobio takve opekline da im je koža bila u potpunosti crna, izgubili su kosu. Nekima su ispadali oči iz duplja, neki su pokušavali rukama zaustaviti ispadanje unutrašnjih organa iz tijela. Mnogi od njih su umrli na cestama. Dvanaestogodišnja djevojčica je kasnije rekla da je vidjela napuhane leševe kako plutaju obližnjom rijekom i sjetila se strašnog mirisa izgorenih ljudskih tijela. Ozlijeđeni su ljudi, nakon što se situacija malo stabilizirala, napustili grad vlakovima.

Što je bilo poslije?

Danas je grad obnovljen i broji više od milijun stanovnika prema popisu iz 2010.
SAD je jedina zemlja koja je ikada upotrijebila atomsko oružje. Ovom je bombom započeo kraj Drugog svjetskog rata i njezino je bacanje ispisalo jednu od najstravičnijih stranica ljudske povijest. Bivši američki predsjednik Dwight D. Eisenhower kritizirao je upotrebu atomskih bombi jer je smatrao da to nije bila jedina metoda kojom se Japan mogao prisiliti na predaju. Gradsko vijeće Hiroshime je 1958. donijelo odluku kojom je osudilo Trumanovo odbijanje da izrazi bilo kakvu grižnju savjesti zbog korištenja atomske bombe. U svibnju 2016. predsjednik Barack Obama postao je prvi predsjednik SAD-a koji je posjetio Hiroshimu i pozvao svijet da se riješi nuklearnog oružja. Međutim, isprika za napad je izostala.

Iz kodnog naziva ove prve bombe, bilo je jasno da je “Mali dječak” bio uvertira u još jači napad koji će uslijediti samo tri dana kasnije, ali o tome ćemo pisati u zasebnom članku.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari