Mislili ste da su fešte afričkih diktatora, ruskih oligarha ili glazbenih mogula poput P. Diddyja ekstravagantne? U usporedbi s tulumom koji je 1971. godine priredio Mohammad Reza Pahlavi, doimaju se poput seoskih vatrogasnih zabava. Koliko je novca iranski šah spiskao na “zabavu stoljeća”, kako su o glamuroznom eventu pisali onodobni mediji, teško je izračunati – procjene se kreću u rasponu od stotinu milijuna do čak 500 milijuna tadašnjih američkih dolara. Da pojiti strane državnike i okrunjene glave šampanjcem dok tvoj narod gladuje nije najpametniji potez, Pahlavi je na vlastitoj koži iskusio osam godina kasnije, kad je svrgnut s vlasti. Mnogi povjesničari slažu se da je upravo tulum nad tulumima označio početak njegova kraja.
Velika obljetnica
Mohammad Reza Pahlavi (1919. – 1980.) naslijedio je oca Rezu Pahlavija 1941. godine, kad je ovaj, pod pritiskom zapadnih sila, abdicirao. Mladi vladar nastavio je očevu politiku modernizacije i demokratizacije društva. Suprotstavljao se utjecaju islamskoga svećenstva i Nacionalne fronte, koja je ustala protiv eksploatacije iranske nafte od strane zapadnih kompanija. Svoju zemlju je uveo u CENTO Pakt, vojno-politički savez s Velikom Britanijom, Turskom i Pakistanom, koji je – uz pomoć Amerike – trebao spriječiti širenje sovjetskog utjecaja. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, bio je lučonoša gospodarske i agrarne reforme poznate pod nazivom “bijela revolucija” a, poput oca, dao je i obol emancipaciji žena. No, u vrijeme kad je odlučio pokazati svoju moć skupivši svjetske vođe u svilenom megašatoru u pustinji, njegov narod duboko ga je prezirao. Dok su ga na Zapadu smatrali progresivnim (i prije svega korisnim) vladarom, Iranci su bili siti njegovih represivnih mjera i socijalne neosjetljivosti, a uz to su ga držali zapadnjačkom marionetom. Organizacija raskošnog banketa njihovu je mržnju dodatno raspirila.
Povod za veliki event bila je proslava 2500. godišnjice utemeljenja Ahemenidskoga Perzijskog Carstva, koje se, na vrhuncu moći, protezalo na gotovo jedanaest milijuna četvornih kilometara te obuhvaćalo oko 46 posto svjetske populacije. Obljetnica najvećeg carstva starog vijeka se, da stvar bude zgodnija, poklapala s rođendanskom proslavom carice Farah, šahove treće supruge. Pahlavi, koji je u sebi gledao nasljednika Kira Velikog, osnivača tog carstva, znao je da je stiglo njegovih pet minuta da se isprsi.
Uvoz vrabaca, izvoz zmija
Pripreme za raskošnu zabavu trajale su punih godinu dana. Prvo je trebalo odabrati lokaciju, što je bila najlakša odluka: kocka je pala na Perzepolis, nekadašnju prijestolnicu Perzijskog carstva. Jednom kad je to riješeno, valjalo je dobrano zasukati rukave. Ovaj čuveni arheološki lokalitet smješten je, naime, usred negostoljubive pustinje, pedesetak kilometara od grada Shiraza. Kako ruševine, pa čak ni one velebnog grada poput Perzepolisa, ne pružaju osobit komfor, na lokalitetu se počeo graditi adekvatan smještaj.
Zbog klimatskih uvjeta, odlučeno je da će to biti šatori, ali ne oni u kakvima ste možda kampirali kao balavci. Šah je angažirao najuglednije svjetske arhitekte, stručnjake za unutrašnje uređenje i modne dizajnere, a plod njihovih zajedničkih napora bio je kompleks od pedeset svilenih šatora, raspoređenih u obliku zvijezde. Svaki od njih imao je raskošan salon obložen talijanskim mramorom, dvije spavaće sobe, dvije kupaonice, ured i kuhinju te je, dakako, bio opremljen telefonom, telefaksom i klimatizacijskim uređajem… A na ulazu, da ne bude zabune po pitanju smještaja, kočila se tapiserija koja je prikazivala lik državnika, kralja ili vjerskog poglavara kojem je šator bio namijenjen.
U središnjem šatoru, koji se doimao poput nastambe koja je ispala iz “Tisuću i jedne noći”, ponosno se kočio stol za banket, mrcina dugačka sedamdeset metara te prekrivena ručno šivanim stolnjakom na kojem je duže od pola godine radilo 125 lokalnih žena. Šah je, osim toga, podigao niz fontana, a isprsio se i s nekoliko terena za golf.
Bio je to tek početak radova. Kako odličnici ne bi morali dugo putovati do odredišta, usred pustinje je izgrađen aerodrom, kao i moderna cesta koja ga je povezala sa šatorskim gradom. Vrhunac šahove megalomanije označio je pokušaj pretvaranja pustinje u zelenu oazu. Plodna zemlja dopremljena je u golemim sanducima, da bi na njoj, na površini od četiri hektara, bilo posađeno petnaest tisuća stabala te mnoštvo cvijeća. Pristigle su, dakako, i tisuće galona vode, jer nesretne biljke je valjalo zalijevati.
Šahovo ludilo dovelo je do najmasovnijeg pomora vrabaca od onog za koji je bio odgovoran kineski diktator Mao Zedong. Radi stvaranja atmosfere, vladar Irana je naložio da se u njegovu novostvorenu šumicu iz Španjolske dopremi ni više ni manje nego 50.000 vrabaca. Tri dana kasnije, sve ptice bile su mrtve. Siroti vrapčići nisu se, naime, uspjeli prilagoditi pustinjskoj klimi, odnosno temperaturnim skokovima od četrdeset Celzijevih stupnjeva popodne do debelog minusa u noćnim satima. “K vrapcu!”, možda je u sebi promrmljao šah prije nego što je zaboravio na udes svojih pernatih prijatelja i bacio se na daljnje pripreme.
I njegov sljedeći potez ticao se faune. Iz Perzepolisa su uklonjena legla otrovnih zmija i škorpiona, stanovnika pustinje s kojima se svjetski vladari vjerojatno ne bi htjeli družiti. Prije toga, sve jedinke su pedantno popisane, kako bi mogle biti vraćene kući po završetku bakanalija.
Zatvorimo granice, vrijeme je za slavlje!
Fešta je potrajala duže od slavonske svadbe – puna tri dana. U jutro 12. listopada 1971. godine, ugledni gosti slijetali su zrakoplovima u zračnu luku, a zatim su automobilima prevoženi do Perzepolisa. Za tu namjenu upotrijebljeno je 250 crvenih “Mercedesovih” limuzina, otpornih na metke. Oni nešto manje ugledni, poput stranih novinara, smješteni su u dva hotela u Shirazu koja je, pogađate, šah dao izgraditi samo za tu prigodu.
Ništa ne prepuštaju slučaju, iranski vladar pobrinuo se za to da glave svjetskih vođa ostanu na njihovim ramenima. Puna tri dana, granice Irana bile su zatvorene. Nadalje, šahovi tjelohranitelji diskretno su ali pomno motrili okruženje, a iranska tajna policija SAVAK preventivno je pohapsila na desetke suspektnih lica, mahom studenata, koji su označeni kao “potencijalna prijetnja sigurnosti”.
Ceremonija je započela u popodnevnim satima, šahovim govorom na grobu Kira Velikog u Pasargadi. Glasom koji je drhtao od emocija, samoprozvani Šahanšah (“Kralj nad Kraljevima”) je zagrmio: “Kire Veliki, besmrtni junače povijesti, oče najstarijega svjetskog carstva, oslobodioče sužnjeva i najzaslužniji sine čovječanstva! Nakon 2.500 godina, perzijski barjak ponosno se vijori kao i u tvojoj eri slave. Danas, kao i u tvoje vrijeme, Perzija prenosi poruku slobode i ljubavi u svijetu punom razdora. Počivaj u miru, Kire Veliki, jer mi smo budni i takvi ćemo ostati zauvijek!”. Ostatkom govora, prepunog patosa i retoričkog cvijeća, nećemo vas zamarati. Spomenut ćemo tek zabavan detalj: u trenutku kad je govor bio na vrhuncu, s obje strane mauzoleja istodobno se stvorio kovitlac, koji je podigao pijesak u zrak. Poneseni štimungom, gosti su pomislili da je to dio scenografije.
Sljedećeg dana, održana je impozantna vojna parada. Gotovo dvije tisuće pripadnika iranskih oružanih snaga, odjevenih u povijesno točne replike vojne opreme Kirovih trupa, marširali su uz pratnju orkestra. U večernjim satima, u središnjem šatoru u Perzepolisu održana je “tradicionalna perzijska zabava”, uz birana lokalna jela i zmijolike pokrete plesačica. A onda je stigao taj treći i posljednji dan, caričin rođendan i kulminacija čitave zabave… Dan o kojem će se pričati desetljećima.
Tartufi, kavijar, prepeličja jaja
Na gozbi kakve se ne bi posramio ni legendarni epikurejac Lukul (ušla je u “Guinnessovu knjigu rekorda” kao najraskošnija u suvremenoj povijesti) ispijeno je 12.000 boca prvoklasnog viskija, 2.500 boca šampanjca i 25.000 boca vina te je pojedeno osamnaest tona hrane, uključujući 360.000 jaja. Nakon službene zdravice, za koju je upotrijebljen je šampanjac “Dom Perignon Rosé” iz 1959. godine, odličnici su s velikim tekom navalili na delicije poput pečenih paunova, poširanih prepeličjih jaja, janjetine s tartufima, kavijara posluženog na srebrnim pladnjevima, torte od smokvi ukrašene zlatnim listićima i bifteka krvavog poput povijesti mnogih njihovih zemalja, a sklapanje dogovora nazdravljali su sorbetima od šampanjca i konjakom starim stotinjak godina.
Chefovi i konobari – njih gotovo dvije stotine – avionima su dovezeni iz Francuske, Švicarske, Njemačke i Italije, a gostima su služili specijalitete pariškog “Maxim’sa”, u to vrijeme najekskluzivnijeg restorana na planetu, koji je na dva mjeseca zatvorio vrata zbog priprema za veliki događaj.
Felix Real, jedan od organizatora, godinama nakon zabave ispričao je sljedeće: “Sve je bilo organizirano savršeno… Sve, osim aparata za kavu. Mogao je napuniti najviše dvije šalice istovremeno, a gostiju je bilo oko pet stotina. Potencijalnu neugodnost epskih razmjera izbjegao sam na način da sam nabavio dvadeset kilograma ‘Nescaféa’, koji smo kolege i ja na kraju kuhali u golemom loncu”. Real je, između ostalog, služio kao kušač vina, jer ne bi bilo zgodno da je, primjerice, boca “Château Lafite Rothschilda” otrovana. On i kolege pribjegavali su, priznaje, sitnim lukavstvima. Kad je ponestalo ružičastog konjaka iz 1860. godine, za kojim su se uzvanici “trgali”, Real je u boce toga tekućeg eliksira natočio znatno jeftiniji “Courvoisier”. Nitko nije primijetio razliku.
Nitko nije primijetio ni da su iza nasmiješenih lica osoblja stajale intrige dostojne meksičke sapunice. Švicarska ekipa je u Perzepolis pristigla dan prije francuske te počela s pripremama. Kad su bahati Francuzi stigli, ponašali su se kao da su oni glavni, negirajući trud Švicaraca. “Našem šefu, Hugu Keuschu, to se nimalo nije svidjelo. Kad se suprotstavio Francuzima, izvukao je deblji kraj. Dvojica su ga držala, dok ga je treći nekoliko puta odalamio šakom”, ispričao je konobar Oswald Toutsch. Bio je to, međutim, tek početak patnji švicarskog chefa. Podmukli Francuzi plasirali su lažnu vijest da mu je preminula majka, pa je ovaj smjesta odletio u Europu. Do trenutka kad je doznao istinu, više nije bilo vremena da se vrati na zabavu i tako su Francuzi istisnuli glavnog konkurenta.
Rusa je oborio viski, a Amerikanca votka
Ugledni gosti, dakako, nisu imali pojma o tim intrigama niti su ih one zanimale. Imali su samo jedan zadatak: uživati. Nikad prije i nikad poslije za jednim stolom nije sjedilo toliko careva, kraljeva, sultana, emira, predsjednika, premijera, stranih ministara, ambasadora i crkvenih poglavara, a ondje se našao čak i jedan indijanski poglavica.
Po pitanju dobrog teka, prednjačili su jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito i etiopski car Haile Selassie. Zabilježeno je da je prvi smazao čitavu puricu, i to za doručak, što je njegova bolja polovica Jovanka popratila prijekornim pogledom; drugi je pak, unatoč poznoj dobi i koštunjavoj konstituciji, do podneva junački “riješio” patku, zajedno sa svim prilozima. Selassiju, kao jednom od najuglednijih gostiju, pripala je čast da sjedi pored slavljenice, šahove supruge Farah. Šuškalo se da je tadašnji francuski predsjednik Pompidou upravo zbog rasporeda sjedenja otkazao dolazak u zadnji trenutak: navodno je htio blagovati u neposrednoj blizini zanosne iranske vladarice. Selassie je imao još jedan privilegij – bio je jedini uzvanik kojem je dopušteno da u šator uvede kućnog ljubimca. Etiopski car ni na trenutak se nije odvojio od četveronožnog prijatelja, psa po imenu Cheecheebee, koji je za tu prigodu nosio dijamantnu ogrlicu oko vrata. Britanska princeza Anne, kći Elizabete II., također si je dala oduška za stolom, što joj, trezvenoj i umjerenoj, inače nije bio običaj. Po završetku gozbe, patničkim glasom je uzdahnula: “Nikad više neću pojesti nijednog pauna!”.
S alkoholom su pak pretjerali sovjetski državnik Nikolaj Podgorni i američki potpredsjednik Spiro Agnew. Ironično, Rusa je s nogu oborio viski, a Amerikanca votka. Rumunjski diktator Nicolae Ceauşescu ispijao je samo mineralnu vodu, a njegov primjer slijedio je kardinal Maximilien de Fürstenberg. Tito se pak držao vina. Pokazao se kao gospodin kad mu je konobar, već spomenuti Oswald Toutsch, prolio crno vino po bijeloj uniformi. Tito se samo nasmiješio prestrašenom čovjeku, obrisao mrlju salvetom i nastavio nazdravljati. Veselica je okončana u noćnim satima, spektakularnim vatrometom, a o njoj je, po šahovom nalogu, snimljen dokumentarac za čiju naraciju je bio zadužen Orson Welles.
Od dekadencije do teokracije
Nakon zabave u pravilu stiže otrežnjenje, pa ni ova nije bila iznimka. Činjenica da je šah na feštu, na koju nije pozvao niti jednoga iranskog ministra, utukao godišnji proračun socijalne pomoći dala je vjetar u jedra njegovim kritičarima, od kojih ajatolah Homeini bio najglasniji. Grijesi iranskog vladara, poput neumjerenog trošenja državnog novca, korupcije i surovost njegove tajne policije, na koje je zapad žmirio zbog eksploatacije iranske nafte, izbili su u prvi plan. Ekstravagantna veselica u Perzepolisu bila je jedan od kamenčića na putu koji je, 1979. godine, doveo do iranske revolucije i šahova pada.
Nakon što je posljednji iranski šah prognan, uspostavljena je islamska republika pod Homeinijevom čizmom, a iranska svakodnevica okrenula se naglavačke. Provedena je nacionalizacija, te je veći dio industrije (napose naftne), došao u državno vlasništvo. Slobode za koje se zalagao Pahlavi sada su postale tek daleka uspomena.
Piše: Lucija Kapural
