Godine 1715., ozloglašenog Luja XIV. na tronu je naslijedio praunuk Luj XV. Kako je novom kralju bilo je tek pet godina, vladao je samo formalno – do njegove punoljetnosti, Francuska je bila u rukama vojvode Filipa od Orléansa i kardinala André-Herculea de Fleuryja. Prije nego što je postao rastrošni i raskalašeni apsolutist, kakvog ga povijest pamti, Luj je bio povučen, bojažljiv mladić.
Louise i njezine sestre
Imao je petnaest godina kad su ga, bez njegova oduševljenja, oženili sa sedam godina starijom poljskom princezom Marijom Leczinskom. Djevojka nije bila osobito zgodna ali se s vremenom dokazala kao plodna – u deset godina, kralju je rodila desetero djece. Za razliku od većine onodobnih europskih vladara, Luj joj je godinama bio vjeran.
Nije se radilo ni o kakvim moralnim zasadama već o urođenoj sramežljivosti – premda naočit, monarh je patio od kroničnog manjka samopouzdanja, a zanosne, razmetljive i brbljave dvorske dame su ga plašile.
Karakterno se počeo mijenjati kad su mu predstavili mlađahnu plemkinju Louise Julie de Mailly-Nesle. Ova je i sama bila plahe prirode te je s okrunjenim mlakonjom lako pronašla zajednički jezik. Na radost savjetnika, postala je maîtresse-en-titre, službena kraljeva ljubavnica. U sedam godina, koliko mu je grijala plahte, Luj se preobrazio u samopouzdanog, pa čak i samodopadnog čovjeka. Tri od četiri Julienih mlađih sestara naslijedile su njeno mjesto u kraljevskoj ložnici.
Prijateljstvo kraljice i kraljeve ljubavnice
Nakon smrti posljednje od njih, vojvotkinje od Châteaurouxa, mjesto kraljeve milosnice bilo je ponovno upražnjeno. Lujev pogled pao je na dvadesetčetverogodišnju Jeanne-Antoinette d’Etiolles, pripadnicu pariške buržoazije.
Premda je imala muža i dvoje djece, ova ljupka, inteligentna i duhovita žena većinu je vremena provodila u svome mondenom salonu, u kojem je okupljala ugledne znanstvenike, književnike i filozofe, uključujući Voltairea. Kad je pozvana u dvorac Versailles, na bal pod maskama, odlučila je iskoristiti svojih pet minuta. Luju se podala brzo i umješno a ovaj je, već sljedećeg mjeseca, naredio da joj se uredi apartman u Versaillesu, točno ispod njegovog. No, kako bi mogla postati njegovom službenom ljubavnicom, morala je dobiti plemićku titulu. Luj ju je učinio markizom od Pompadoura, nakon čega je predstavljena na dvoru.
Zanimljivo, bila je jedina maîtresse-en-titre koju je kraljica prihvatila – štoviše, dvije žene će tijekom godina izgraditi prijateljski odnos protkan uzajamnim uvažavanjem. Dvorjani su je, međutim, isprva dočekali s podsmijehom – zadirkivali su je zbog djevojačkog prezimena Poisson, što na francuskom znači “riba”, a i njeno neplemenito podrijetlo bilo je izvor poruge. Zli jezici utihli su kad je svima postalo jasno koliki utjecaj madame de Pompadour ima na kralja. U devetnaest godina, koliko je provela s Lujem, postala je važna poluga francuskoga političkog života.
Jelenov park
Nakon sedam ili osam godina života na dvoru, markizina ljepota polako je počela blijediti. Da stvar bude gora, poslije dva pobačaja njen libido je sve više kopnio. Kako kralju nije uspjela podariti dijete, bojazan da će je ovaj zamijeniti mlađim i raskalašenijim modelom postajala je sve veća.
Kako bi zadržala svoju poziciju na dvoru, pribjegla je lukavstvu. Na rubu Versaillesa, osnovala je nešto nalik na privatni bordel. Jelenov park, kako su ovu ustanovu nazivali, bio je mjesto na kojem je kralj mogao zadovoljiti potrebe koje mu markiza više nije mogla ili htjela ispuniti. Pobrinula se pritom da djelatnice budu atraktivne ali ne pretjerano zanimljive djevojke – niti jedna joj nije mogla parirati po intelektu i kulturi. Kad je jedna od njih ostala trudna, madame de Pompadour ju je u tajnosti udala, i to s golemim mirazom. Drugim riječima, stvar je besprijekorno funkcionirala.
Neslužbeni premijer Francuske
Premda više nije osobno zadovoljavala kraljevu pohotu, s njim je postajala sve bliža. Zajedno su lovili te raspravljali o diplomaciji i ostalim državnim poslovima. Od svih europskih kraljevskih ljubavnica, madam de Pompadour stekla je najveću moć.
Oslanjajući se na utjecajne saveznike, hladnokrvno je uklanjala neprijatelje te kontrolirala sve titule, počasti i pozicije na dvoru. Jedan suvremenik nazvao ju je neslužbenim premijerom Francuske, i nije bio daleko od istine.
Sudjelovala je u francuskom prosvjetiteljstvu, štiteći filozofe i znanstvenike poput Diderota, d’Alemberta i već spomenutog Voltairea. Velika je bila i njena uloga u ostvarivanju saveza između Francuske i Habsburške Monarhije, zemalja koje su prije toga godinama bile zakleti neprijatelji.
Njen politički instinkt bio je sjajan, mada je na tom planu imala i podbačaja – upravo ona je ohrabrila Luja da se u Sedmogodišnjem ratu okrene protiv tradicionalna francuskog saveznika Prusije. Sukob je završio katastrofom za Francusku, koja je morala predati svoje američke kolonije Britaniji te je došla na rub bankrota. De Pompadour je kralja tješila legendarnom rečenicom: “Poslije nas potop”.
Luj joj ništa nije zamjero, naprotiv, kupio joj je dvadesetak golemih posjeda. Službenom ljubavnicom ostala mu je sve do 1746., kad je udahnula posljednji dah. Umrla je od tuberkuloze, u četrdeset drugoj godini, a kralj se psihički nikad nije oporavio od tog gubitka.
Piše: Lucija Kapural
