Povijest kulinarstva pratimo otkako je čovjek otkrio vatru te, posljedično, mogućnost termičke obrade hrane. Ono što nas razlikuje od ostalih vrsta je, između ostalog, sposobnost da budemo kreativni pri pripremi svojih objeda. Ta kreativnost, međutim, katkad podivlja. Donosimo listu najbizarnijih “delicija” u povijesti!
Što se to kuha? Dva-tri puha!
Rimljani su, na našu sreću, sve zapisivali, od zakona preko povijesti do recepata. Antička kuharica “De re coquinaria”, u potpunosti sačuvana, pruža nam jedinstven pogled na prehrambene navike imućnijih pripadnika ovog naroda. Njen najvjerojatniji autor, gurman iz prvog stoljeća Marcus Gavius Apicius, prikupio je na stotine recepata, a mnogi od njih mogli bi vam stopriti probavne smetnje i pri samom čitanju. Devina potkoljenica, namaz od stonoga i piletina u “umaku” od sirovih jaja samo su neki od “specijaliteta” koje možete pripremiti slijedeći Apisiusove detaljne naputke, dakako, ako imate muda (kad smo već kod muda, valja spomeniti da se i ona, srećom životinjska, nalaze u nekoliko recepata u knjizi). Naš osobni favorit je recept za pripremu puha. Evo što vam je činiti ako želite uživati u mesu ovoga dražesnog glodavca! Korak prvi: uhvatite puha. Korak drugi: držite ga na tamnome mjestu, po mogućnosti u podrumu, i tovite ga kroz period od mjesec dana. Korak treći: kad se puh napuhne toliko da izgleda kao da će eksplodirati, vrijeme je da ga utamanite, oderete, napunite sitnim komadićima svinjetine i ubacite u glirarium, posudu od terakote koju je posjedovala svaka bolja rimska kuća. Krčkajte ga narednih nekoliko sati, et voilà – spremni ste za gastronomski doživljaj života!
Hibridno čudovište na tanjuru
U doba Tudora, na engleskim stolovima mogla se naći upravo opscena kulinarska kreacija: mesni Frankenstein poznat pod nazivom Cockentrice. U želji da stvore hibridno čudovište poput mitoloških kentarua, harpija i satira, onovremeni kuhari odlučili su uzeti prednji dio svinje i stražnji dio pijetla, međusobno ih sašiti, podliti umakom od peršina, šafrana i đumbira, ispeći te ukrasiti perjem, lišćem ili bobicama i tako stvoriti pièce de résistance svakoga boljeg banketa. Prasac s kokošjim nogama prvi je put poslužen 1425. godine, na gozbi kod biskupa Batha i Wellsa Johna Stafforda. Nažalost, ne zna se tko je autor izvornog recepta, no kroz petnaesto i šesnaesto stoljeće dorađivali su ga najpoznatiji engleski kuhari. Jedan od njih zaslužan je za sljedeće unapređenje recepta: u usta pečene svinje bi nalio brendi te ga, pred oduševljenim gostima, zapalio – izgledalo je to kao da stravično mitološko čudovište riga vatru!
Kruška razdora
Georgijansko doba (1714. – 1830.) bilo je uistinu revolucionarno po pitanju kulinarstva. Primjerice, tadašnji kuhari otkrili su da je povrće najbolje kuhati kratko, s malo tekućine – baš kao što to čini većina današnjih znalaca. Pa ipak, jedan od najstrašnijih recepata u povijesti izmišljen je upravo tih dana – onaj za pirjane kruške. Zašto smo ukusno voće stavili na listu? Samo zbog jednog detalja: bilo je otrovno! Prema receptu, valja uzeti šest velikih zimskih kruški, oguliti ih, narezati na četvrtine, poprskati ih mješavinom limunova soka, crnog vina i šećera i ostaviti ih da se pirjaju u velikoj zdjeli s poklopcem od kositra. Dobra vijest: zbog kemijske reakcije u kojoj ključna uloga pripadala voćnoj kiselini i kositru, kruške bi nakon kratkog vremena poprimile prekrasnu ljubičastu boju. Loša vijest: onaj tko bi ih pojeo umro bi od trovanja metalom. Prije nego što su kuhari otkrili o čemu je riječ, na ovaj su se način s dušom rastali deseci gurmana. Prema nekim izvorima, recept je smislila Hannah Glasse (1708. – 1770.), autorica nekoliko uspješnih kuharica.
Piše: Lucija Kapural
