Povijest ljudske okrutnosti nisu ispisali samo pripadnici jačeg spola – istaknuto mjesto u njoj pripada i brojnim ženama. Od antičkih carica preko čudovišta u nacističkim uniformama do suvremenih serijskih ubojica, za vas smo probrali najgore od najgorih!
Mesalina
Ime rimske carice Mesaline (25. – 48.), treće žene Klaudija I., i danas se koristi kao sinonim za razvrat, dekadenciju i okrutnost. U trenutku kad je, po nalogu samog cara, smaknuta ubog bigamije, imala je samo dvadeset tri godine. Tijelo zloglasne carice još se nije bilo ni ohladilo kad je Senat proglasio damnatio memoriae, uredbu da se svaki spomen na ovu veleizdajicu zatre. Povjesničari Tacit i Svetonije prikazali su je kao nimfomanku koja je dnevno “konzumirala” na desetke muškaraca, valjajući se u svom nemoralu naočigled svima i drsko prkoseći društvenim konvencijama. Njihov portret je donekle karikaturalan, no činjenica je da se radilo o opasnoj i beskrupuloznoj osobi. Uz supruga slabića i kukavicu, “drmala” je carstvom po vlastitu nahođenju, ne pokazujući milosti prema onima koji bi joj stali na put. Caru je navodno nabijala rogove sa svakim tko bi joj se našao u vidokrugu: patricijima i prosjacima, starkeljama i golobradim dječarcima, a za svoje “usluge” u vodoravnom položaju nerijetko je uzimala novac. Prema Tacitu, iz sadističke zabave je tjerala patricijske žene na javno bludničenje pred očima njihovih očeva i muževa, nesmiljeno kažnjavajući potonje ako bi se tome pokušali usprotiviti. Potencijalnu opasnost, poput onih koji su prijetili da će o njenom ponašanju izvijestiti cara, rješavala je tako da bi ih lažno optužila za kojekakve urote, a potom dala pogubiti. Slično su prolazili oni čijeg se bogatstva htjela dočepati ili rijetki muževi koji su se drznuli odbiti njene erotske nasrtaje. Kroz potkupljivanje i prijetnje, uspjela se okružiti vojskom ulizica, koji su skakali na svaki njen mig te zataškavali njena bludna zastranjenja pred carem.
Erzsébet Báthory
Premda je od njene smrti prošlo više od četiri stotine godina, ime Erzsébet Báthory (1560. – 1614.) i danas pobuđuje jezu. Nadimci pod kojima je zapamćena, Lady Drakula i Krvava grofica, daju naslututi kakve je grozote počinila. Danas bismo o njoj pričali kao o serijskoj ubojici: u razdoblju od 1590. do 1610. godine, života je lišila stotine mladih djevojaka! Kći baruna Jurja VI. Báthoryja i barunice Ane Somlyó, odrasla je u jednoj od najstarijih i najbogatijih obitelji u Nyírbátoru, gradu u istočnoj Ugarskoj. Do tinejdžerskih godina, razvila se u punokrvnu silnicu, a služavke na njezinu obiteljskom dvorcu u strahu su joj se sklanjale s puta. Nakon udaje za grofa Ferenca Nádasdyja, postala je još gora: one koji nisu bili plemićkog roda uopće nije smatrala ljudskim bićima. Prilika da ostvari svoje psihopatske tendencije pružila joj se nakon što njen muž postaje zapovjednikom mađarskih trupa u ratu protiv Otomanskog carstva. Za njegove odsutnosti, upustila se u ljubavnu vezu sa slugom Thorkom, koji ju je upoznao s okultnim praksama. Patološki tašta, sate i sate je provodila pred ogledalom, uljepšavajući se za mlađahna ljubavnika. U životu se, naime, bojala samo jednog: starenja. Kako bi zaustavila ovaj prirodni proces, naučila je iz svojih mračnih knjiga, trebala se okupati u svježoj krvi mladih djevojaka, po mogućnosti djevica. Nakon suprugove smrti, ništa više nije stajalo na putu njenoj opsesiji. Opredijelila se za žrtve niskog roda, koje neće nikome nedostajati – vlastite sluškinje. Uz pomoć ljubavnika, vremešnog domara i dvije lokalne žene, upustila se u krvavu odiseju. Nije se zadovoljila time da žrtve, koje je mamila u dvorac pričama o dobro plaćenom namještenju, jednostavno ubije – prije nego što bi iscijedila njihovu krv u golemi kotao, mučila ih je satima, katkad i danima. Navodno je, za tu svrhu, čak uspjela nabaviti željeznu djevicu, omiljeni instrument srednjovjekovnih inkvizitora. Zbog grofičina položaja, puna dva desetljeća nitko se nije usudio reagirati. Tek kad je počela ubijati djevojke plemićkog roda, vlasti su odlučile poduzeti nešto – doživotno su je zatvorile u njenom zamku.
Ilse Koch
Nećemo pretjerati ako kažemo da je Ilse Koch (1906. – 1967.) bila demon u ženskom obličju. “Zvijer iz Buchenwalda” odnosno “Buchenwaldska kučka”, kako su je nazivali, u zloglasnu koncentracijskom logoru dobila je priliku za ozbiljenje ranije pomno skrivanih sadističkih poriva. Njen suprug Karl Koch je, naime, ondje bio zapovjednik, a Ilse, kći tvorničkog nadzornika iz Dresdena i agilna članica NSDAP-a, kao da se trudila u okrutnosti nadmašiti goru polovicu. Opijena moći, jahala je na konju kroz logor te bičem mlatila zatočenike u prolasku. Namjerno se odijevala zavodljivo, a ako bi uhvatila nekog logoraša da je gleda, dala bi ga premlatiti, nerijetko do smrti. Isprva, ove nesretne ljude su, po njenom naređenju, ubijali SS-ovi čuvari; s vremenom, počela je to činiti vlastoručno. Godine 1941., nakon što je postala nadglednica čuvaricama u konc-logoru, ništa je više nije moglo zaustaviti. Posebno uznemirujući detalj ostavili smo za kraj: od kože logoraša izrađivala je sjenila za lampe, korice za knjige i ostale predmete za svakodnevnu uporabu! Hobi joj je bilo i skupljanje tetovaža, ali onih koje su se nalazile na tuđoj koži. Uz to, sa suprugom je krala dragocjenosti logoraša: “posao” im je bio toliko unosan da su sagradili sportsku dvoranu vrijednu 250.000 reichsmaraka. Amerikanci su je uhitili u 1945. U siječnju 1951. osuđena je na doživotnu robiju, nakon čega se neuspješno žalila na – povredu građanskih prava! Dana 1. rujna 1967. godine, objesila se u ženskom zatvoru u Aichachu.
Nancy Doss
Mnogi serijski ubojice vođeni su perverznim seksualnim idejama. Amerikanka Nancy Doss (1905. – 1965.) valjda je jedina koja je u ubojitom pohodu bila vođena perverznom idejom o romantici. Kad su istražitelji tu bakicu blagog izgleda pitali o četiri muža koja je ubila – a ukupno je ubila najmanje desetoro ljudi, uključujući vlastite kćeri i majku – svoje je postupke objasnila riječima: “Samo sam pokušavala naći savršenog muškarca”. U bijegu od autoritativnog oca, koji ju je često tukao, još kao tinejdžerica udala se za tvorničkog radnika Charleya Braggsa. Ubrzo je, međutim, shvatila da ovaj ni po čemu ne nalikuje zaštitnički nastrojenim protagonistima ljubavnih romana, koje je od djetinjstva pomamno gutala. Radilo se o pijancu koji je pola plaće ostavljao u opskurnim barovima a, da stvar bude gora, ni vjernost mu nije bila jača strana. Unatoč tome, Nancy mu je rodila četiri djevojčice, nadajući se kako će ga očinstvo izmijeniti. Nije. Kako su s Charleyevom mizernom plaćom jedva preživljavali, Nancy je na kćeri, koje je isprva smatrala zalogom bračne sreće, počela gledati kao na smetnju. Postupila je pragmatično: prepolovila je broj usta koja treba hraniti. Kad su dvije srednje kćeri u kratkom razmaku umrle od trovanja hranom, lokalni liječnik zaključio je da se radi o nesretnom slučaju. U to vrijeme, nitko nije sumnjao u podmuklu igru… Osim Charleya Braggsa. U strahu od supruge, skupio je preživjele kćeri te pod okriljem noći s njima pobjegao. Mediji će kasnije o njemu pisati kao o “mužu koji se izvukao”. Naredna četvorica koji su bili dovoljno neporezni da s njom stanu pred matičara, Frank Harrelson, Arlie Lanning, Richard Morton i Samuel Doss, nisu bili te sreće: sve muževe, koje je upoznala preko novinske rubrike “Osamljena srca”, otrovala je kad bi zaključila da nisu muškarci kakve zaslužuje. “Riješila” je i majku, koja se kod nje neko vrijeme bila uselila nakon surpugove smrti: zamjerajući joj to što je u djetinjstvu nije zaštitila od nasilnog oca, staricu je poslužila kompotom “začinjenim” arsenom. Godine 1955. osuđena je na doživotnu robiju.
Myra Hindley
Šezdesetih godina prošlog stoljeća, zloglasni “ubojice s vrištine” oduzeli su živote brojnih mladića i djevojaka. Radilo se o sadistički nastrojenim ljubavnicima problematične prošlosti. Ljepša polovica para, Myra Myra Hindley, (1942. – 2002.), odrasla je u Manchesteru. Bistra no ne pretjerano ambiciozna, školovanje je napustila nedugo nakon šesnaestog rođendana. Nedugo nakon što je prihvatila posao tajnice u poduzeću “Millwards Merchandising”, zagledala se u Iana Bradyja, knjigovođu s podebljim kriminalnim dosjeom. Nakon što su počeli hodati, ovaj ju je upoznao s omiljenom literaturom, opusom De Sadea i Hitlera. S mnogo žara, objašnjavao joj je kako se izuzetni pojedinac nalazi iznad granice dobra i zla. Dakako, sebe je smatrao takvim pojedincem. Odana djevojka željno je upijala kvazifilozofske brbljarije. Njegove misli postale su njezine. Kad joj je sugerirao da se prestane viđati s prijateljicama, bez pogovora ih je izbacila iz života. Nakon što joj je objasnio da Bog ne postoji, prestala je ići u crkvu. U ljeto 1963. godine, Brady je Myrino slijepo prihvaćanje njegovih ideja odlučio staviti na test. Na slabo osvijetljenom putu, presreli su tinejdžericu Pauline Reade, a potom je utrpali u automobil i odvezli na vrištinu Saddleworth. Na tome pustom mjestu, poremećeni Brady silovao je nesretnu djevojčicu, a potom joj prerezao grkljan. Nakon što je završio s njom, Myra mu je pomogla da je zakopaju u plitkom grobu. Njihova sljedeća žrtva put bio je 12-godišnji John Kilbride, kojeg su oteli u gradiću Ashton-Under-Lyne. Sedam mjeseci kasnije, još su jednog 12-godišnjaka, Keitha Bennetta, oteli u blizini njegova doma u Manchesteru. Oba su dječaka silovana, ubijena i zakopana na vrištini. Lesley Downey, ljupku 10-godišnjakinju, oteli su kad se vraćala s lokalnog sajma. Ovaj put, Myra je imala puno aktivniju ulogu u zločinu. Snimila je pornografske fotografije djevojčice, planirajući ih prodati bogatim perverznjacima. Potom je na audiovrpcu snimila urlike koje je sirotica ispuštala dok ju je Brady silovao i mučio. Na koncu su zadavili Lesley i pokopali je na vrištini. Posljednja žrtva monstruoznog para bio je Edward Evans, mladić kojeg je Brady zatukao sjekirom. Monstruozni par je “pao” zbog prijave Myrina šogora. Oboje su osuđeni na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.
Katherine Knight
Australka Katherine Knight oduvijek je bila problematična. Kombinacija alkoholizma, patološke ljubomore i sadističkih poriva iz njenog je života otjerala svakog muškarca, a oni koji su se izvukli s glavom na ramenima iskusili su teror zbog kojeg su završili na psihijatrijskom kauču. Kad je suprug broj jedan, sit njenih uvreda, batina i razbijanja pokućstva, rekao Katherine da je ostavlja, ova je zgrabila bat za meso i izbila mu sve zube. Drugi suprug prošao je još gore: pretukla ga je a potom njegovu kućnom ljubimcu, malenom štencu, hladnokrvno prerezala vrat. Treći, John Price, iz braka s Katherine nije se izvukao živ. U zimu 2000. godine, kad joj je rekao da je ostavlja, trideset sedam puta ga je izbola nožem. Tijelo je potom raskomadala, a dijelove mesa skuhala s obiljem povrća i začina, planirajući ih poslužiti djeci iz žrtvina prvog braka. Srećom, uhićena je prije nego što je uspjela ostvariti ovaj bolesni naum. Osuđena je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja.
Piše: Lucija Kapural
