Poslovica kaže da smo, kad uronimo prst u more, povezani s čitavim svijetom. Ono što, međutim, lako zaboravljamo jest činjenica da smo na taj način povezani i sa stvorenjima koja u njemu žive. A neka od njih nisu baš prijateljski nastrojena. U dubokom plavetnilu, čovjek više nije kralj životinja a, ako stvari pođu po zlu, može im postati – doručak! U to se na vlastitoj koži uvjerio mladić po imenu Achmat Hassiem. Bizarnim obratom sudbine, iz krvava, umalo fatalnog sraza s opasnostima koje vrebaju iz dubina rođena je jedna od najljepših sportskih priča u povijesti.
Braća Achmat i Tariq Hassiem bili su među popularnijim spasiteljima na plaži Muizenberg u Cape Townu. Kad su se toga podneva, u ljeto 2006. godine, čamcem otisnuli na pučinu, nisu ni slutili da će oni biti ti koji će očajnički tražiti spas. Dvadesetčetverogodišnji Achmat s prijateljem se sunčao na brodu, dok je njegov mlađi brat odlučio potražiti osvježenje u vodi. “Uživao sam u prekrasnu ljetnom danu i dodiru sunčevih zraka, kad sam ugledao nešto sivo i duguljasto kako se približava mome bratu. Znam da zvuči kretenski, ali u tom djeliću sekunde pomislio sam da je riječ o podmornici… A onda sam spazio peraju. ‘Tariq!’, vrisnuo sam, ‘smjesta se vrati na brod!’. Nije mi stigao odgovoriti. S jezom kakva se riječima ne može predočiti, gledao sam kako nestaje ispod površine. Reagirao sam instinktivno, jer vremena za razmišljanje nije bilo: skočio sam u more i mahnito počeo plivati prema bratu!”, prisjeća se Achmat Hassiem.
Hrabri mladić počeo je iz sve snage udarati neman u oko. Upalilo je: veliki bijeli morski pas je olabavio stisak, a prestravljeni Tariq uspio je otplivati do broda. Začudo, pretrpio je tek površinske ozljede. Achmat se, međutim, našao u pogibeljnoj situaciji. “Golemi stvor kružio je oko mene, presjekavši mi put do broda. Kad je zaronio, ponadao sam se da je odustao. A onda sam osjetio da me nešto vuče prema dolje. Spustio sam pogled i shvatio da moje tijelo viri iz razjapljene čeljusti čudovišta. Nastavio sam naslijepo udarati šakama, ali bilo je prekasno. Kad mi je odgrizao nogu, osjetio sam tek lagan dodir, kao da me netko lupka jastukom!”, ispričao je Achmat.
U međuvremenu, Achmatov prijatelj i brat uspjeli su se približiti brodom. Veslima su udarali po glavi morskog psa, pa je ovaj konačno odustao od napada i nestao u dubini. Kako bi zaustavili krvarenje, nesretnom mladiću podvezali su nogu užetom koje se nalazilo na brodu, a potom pojurili prema obali. “Agonija je počela kad sam izišao iz vode. Bila je to bol kakvu nijedno ljudsko biće ne bi smjelo iskusiti!”, prisjeća se Achmat.
Ozljede su bile toliko teške da su liječnici morali amputirati njegovu nogu visoko iznad koljena. Mladić je zapao u tešku depresiju, ali ga je brat svakodnevno hrabrio. “Ti si moj junak! Ako si preživio ovo, nema toga što nećeš moći napraviti”, opetovano mu je ponavljao. Nakon nekog vremena, Achmat je počeo slušati. “Možda sam spasio brata, ali je i on spasio mene. Shvatio sam da je život previše dragocjen da bih ga tratio na jadikovanje. I da, unatoč nedostatku noge, mogu činiti čuda!”. Tako je i bilo: Achmat Hassiem postao je član nacionalna plivačkog tima, a 2008. godine s ponosom je oredstavljao Južnoafričku Republiku na Paraolimpijskim igrama u Pekingu. Ponovio je to na paraolimpijadi 2012. godine u Londonu, gdje se okitio broncom, postavivši novi afrički rekord u prsnom plivanju. “Sharkboy”, kako mu u šali tepaju, od tada je osvojio niz zlatnih medalja u plivanju. Neki ljudi zbilja znaju pretvoriti tragediju u životni trijumf…
Piše: Lucija Kapural
