Najjezivija mjesta na svijetu: Putovanje u mračnu prošlost

Na ovome svijetu postoje mjesta koja su čudnija od krajobraza iz najcrnjih snomorica, mjesta od kojih će vam se dah ubrzati a koža naježiti. Pođite s nama na šetnju mračnim, prašnjavim stubama devastiranih gradova; tumarajte hodnicima napuštenih umobolnica; posjetite drevna groblja na kojima mrtvi kao da ne spavaju… Čuje li se to prigušeni jecaj u tami? Jesu li sjene i magla poprimili oblik nečega poznatog? Vodimo vas na turneju po najstravičnijim mjestima na planetu!

Šuma smrti

Među gustim krošnjama Aokigahare, šume koja se ugnijezdila u podnožju japanske planine Fuji, na stotine duša krenulo je na svoje posljednje putovanje. Priča o šumi samoubojica počinje u feudalno doba, kad je ovo mjesto bilo poprište jezive prakse ubasute: stare i nemoćne ondje bi ostavili da umru od gladi i žeđi. Trend se intenzivirao šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Seichō Matsumoto objavio roman “Crno more drveća”, o dvojici muškaraca koji odluče završiti sa životom u izoliranoj šumi. Kako je vrijeme odmicalo, sve više ljudi odabiralo je šumu na svetoj planini kao idealnu lokaciju za suicid, a problem je zadobio nacionalnu pažnju. Područje je danas prepuno poruka o svetosti života, koje je postavila vlada, no na njih se malo tko osvrće. Mnogi vjeruju da mjesto proganjaju yūrei, srditi duhovi preminulih koji ne uspijevaju pronaći mir!

Grad duhova


Dana 26. travnja 1986. godine, u nuklearnoj elektrani u Černobilu proveden je eksperiment kojim se trebalo ustvrditi mogu li turbine pri gašenju osigurati dovoljno energije za održavanje sustava hlađenja dok se ne uključe dizel agregati. Kombinacija nesigurnog dizajna sovjetskoga nuklearnog reaktora i ljudske pogreške stajala je u temelju onoga što će postati katastrofom stoljeća – reaktor četiri je eksplodirao, a silina udara u zrak je poslala devet tona radioaktivnog uranija, cezija i stroncija. Izravne i neizravne posljedice zračenja osjetilo je oko sedam milijuna ljudi, a radioaktivnost je najviše pogodila gradove u okolini. Jedan od njih bio je Pripjat. Trideset šest sati nakon eksplozije, naređena je privremena evakuacija grada. Brojne obitelji napustile su domove, ne znajući da se u njih nikad više neće vratiti. Razina radioaktivnog zagađenja u okolici i danas je iznimno visoka, a Pripjat je grad u kojem je vrijeme stalo (na slici!). U napuštenim zgradama s čijih se fasada ljušti boja mogu se naći odbačene dječje igračke, školski udžbenici, potrgane stolice… Uspomene ugašenog života. Priroda je počela dominirati nad ruševinama ljudskog svijeta: korijeni stabala prodiru kroz asfalt, stepeništa su obrasla mahovinom, a krošnje probijaju davno raspukle prozore škola i bolnica. Premda je pristup ljudima bez posebnih dozvola i sigurnosnih protokola zabranjen, životinje i dalje slobodno ulaze u područje grada. Kako stroncij, kojega je još mnogo u zraku, izaziva degenerativne promjene, mnoge od njih izgledaju poput mutanata iz horor filmova!

Napuštena umobolnica

Smrt i patnja duboko su isprepleteni s poviješću američkih umobolnica. Od kraja 18. stoljeća, te ustanove, u kojima su svakodnevicu dijelili mentalni bolesnici i najteži kriminalci, proširile su se po čitavoj zemlji. Tretmani koje su pacijenti dobivali bili su sve samo ne humani: lobotomije, okivanje za krevete, kasnije i elektrošokovi, dugo su bili uobičajena praksa. Možda najzloglasnija ustanova tog tipa bila je umobolnica “Ridges” u gradu Athensu. Monumentalno zdanje od opeke vrata je otvorilo 1874. Dok je izvana izgledao raskošno, u unutrašnjosti, daleko od očiju javnosti, odvijalo se mentalno zlostavljanje i fizička tortura. Puštanje krvi, “vodeni tretmani”, lobotomije, zamrzavanje i udarci u glavu bolesnika smatrani su uobičajenim terapeutskim metodama. Godine 1993. bolnica je zauvijek zatvorena, no legenda kaže da duhovi štićenika koji su ondje izgubili život i danas lutaju hodnicima napuštena, ruševnog zdanja.

Posljednji let

Mogu li psi počiniti samoubojstvo? Kako je riječ o činu koji uključuje svijest i razmišljanje, logičan odgovor bio bi “ne”… Osim ako se nesretne beštije zateknu na mostu Overtoun. Sagrađen davne 1859. godine blizu Miltona, u škotskoj regiji Dumbarton, most je postao poznat zahvaljujući nizu neobjašnjivih događaja koji su se odigrali na njemu. Prvi su zabilježeni pedesetih godina prošlog stoljeća, kad je primijećeno da psi, ničim izazvani, skaču s mosta u smrt. U rijetkim slučajevima, preživjeli bi šesnaest metara dug pad, da bi se ponovno vratili na most i pokušali isto. Kako to već biva, okultisti sa svih strana svijeta nahrupili su u Milton, tražeći rješenje zagonetke pomoću visaka, rašlji i kristalnih kugli. Zaključak je bio očekivan: riječ je u ukletome mjestu! Prije nekoliko godina, znanstvenici specijalizirani za ponašanje životinja ponudili su uvjerljiviju teoriju: mjesto s kojeg su se psi “bacali” obraslo je gustim bršljanom, pa je moguće da zaigrane životinje nisu vidjele kraj mosta i početak nevolje. Nevjerojatno, ali Overtoun nije jedino mjesto na kojem životinje masovno hrle u smrt. Svakog rujna i listopada, tisuće ptica dolijeće u Jatingu, seoce u sjevernoj Indiji, kako bi ondje skončale zalijećući se u zidove kuće, krovove staja i visoke bunare. Da stvar bude neobičnija, redovito to čine između sedam i deset sati ujutro!

Carstvo kostiju

Za češki gradić Sedlec vjerojatno nitko ne bi ni čuo da nije kapele smještene pored tamošnje crkve Svih svetih. Ondje su, naime, golom oku izloženi kosturi – posmrtni ostaci između četrdeset i sedamdeset tisuća ljudi! Priča započinje 1278. godine, kada je Henrika, opata cistercitskog manastira u Sedlecu, kralj Otakar II. poslao u Palestinu. Na povratku u domovinu, ovaj je sa sobom donio bokal pun svete zemlje s Golgote, da bi je potom razbacao po samostanskom groblju. Vijest o njegovom činu ubrzo se pročula, pa je groblje u Sedlecu postalo tražena destinacija za posljednji počinak. Nakon epidemije kuge u 14. stoljeću, kapaciteti groblja su popunjeni, pa je ono moralo biti prošireno. Raslo je sve do 1870. godine, kad su lokalni svećenici odlučili nešto poduzeti. Njihovo rješenje? Preuređenje – s kostima kao glavnim dekorativnim elementom! Kosti su masovno iskapane i slagane u kosturnicu, a drvodjelja František Rint dobio je zadatak da ih dovede u red. Sablasni rezultati njegovog truda govore za sebe: čitava crkva danas je obložena kosturima, veliki luster koji visi sa sredine srednje lađe kapele sadrži sve kosti ljudskog tijela, a vijenci od lubanja prikrivaju strop i oltar!

Piše: Lucija Kapural

Komentari