Kažu da se Britanci najviše opterećuju politikom, nogometom i kraljevskom obitelji, no čini se da je taj redoslijed pogrešan i da bismo na prvo mjesto trebali staviti kraljevsku obitelj, a onda sve ostalo.
Smrt u 96-oj godini života
Dana 8. rujna 2022. umrla je britanska kraljica Elizabeta II. u svojoj devedeset i šestoj godini života u ljetnoj rezidenciji Balmoral u Škotskoj. Njezina je smrt dočekana s nevjericom jer je većina Elizabetinih podanika živjela cijeli život s jednom vladaricom, pa se nekako stekao dojam da će kraljica vječno ostati na prijestolju. Kraljica se već duže vrijeme nije osjećala dobro, što se povezuje sa smrću njezinog životnog suputnika princa Philipa koji je umro 2021. godine, a što je navodno dodatno narušilo njezino zdravlje. Zbog sve lošijeg zdravstvenog stanja njezine je dužnosti na sebe počeo preuzimati princ Charles koji je valjda jedini prijestolonasljednik koji je desetljećima čekao preuzimanje krune. Kraljevska obitelj priopćila je povodom smrti kraljice da je umrla mirno.
Kako je postala prijestolonasljednica?
Elizabeta Aleksandra Mary Windsor rođena je 21. travnja 1926. godine. U početku nije bila na spisku nasljednika prijestolja, no prijestolonasljednicom je postala kada je njezin ujak Edward VII. abdicirao kako bi se oženio s američkom razvedenicom Wallis Simpson. Odlaskom Edwarda na prijestolje je zasjeo Elizabetin otac kao George VI., a buduća kraljica je u tom trenutku imalo samo 10 godina.
Od prvog obraćanja naciji do preuzimanja prijestolja
Godine 1940. po naputku Winstona Churchilla obratila se prvi puta naciji preko radija u sklopu tzv. Dječjeg radijskog sata. Tada je imala 14 godina te se na radiju obratila djeci koja su se zbog rata morala odvojiti od roditelja, a sve to kako bi ih ohrabrila. Pred kraj rata pridružila se pomoćnoj službi britanske vojske radeći u sektoru održavanja vozila. Svog je supruga Philipa Mountbattena, princa Grčke i Danske upoznala po prvi puta još 1934. godine, dakle u svojoj trinaestoj godini života. Njezini roditelji nisu bili zadovoljni Elizabetinim izborom zbog Philipovih neadekvatnih financijskih prilika, a obitelj mu je bila obilježena i bračnim vezama s nacistima te su ga znali nazivati i posprdno Hunom. Par se unatoč tome vjenčao 1947. godine. Philip ili izvorno Filippos prema glasinama bio je nevjeran Elizabeti, no unatoč tome, ukoliko su te priče istinite, njihov se brak održao i u njemu je rođeno četvero djece: Charles, Anne, Andrew i Edward. Elizabeta je naslijedila rano svog oca Georgea VI. u svojoj dvadeset i petoj godini života 1952. Njezina dugotrajna formalna vladavina bila je obilježena ratovima, ekonomskim krizama, terorističkim napadima i svim drugim stvarima s kojima se suočio svijet u zadnjih sedam desetljeća.
Diplomatska politika
U turbulentnim, ali i mirnim vremenima ostala je nepristrana, a svoje je mišljenje uvijek nastojala zadržati za sebe za razliku od princa Philipa koji je slovio za lajavca s poganim jezikom. Kao kraljica jedne ustavne monarhije Elizabeta imala je samo formalne ovlasti i najviše se bavila diplomacijom.
Užasna godina
Da su vladari samo ljudi i od krvi i mesa pokazala je to u jednom od svojih najemotivnijih obraćanja naciji 1992. godine, kada je izjavila da je godina koja je na izmaku jednostavno bila užasna. Nazvala ju je latinskom sintagmom annus horribilis. Godina je to kada je u požaru velikim dijelom uništen njezin omiljeni dvorac Windsor gdje je provela ratne dane zajedno sa svojom sestrom. Osim toga to je bila godina “potresa” u samoj obitelji u kojoj joj se razvela kći zatim i sin ljubimac Andrew, a na kraju su Charles i Diana odlučili živjeti razdvojeno. Na meti negodovanja javnosti kraljica se našla nakon što je Diana poginula 1997. godine. Kraljica se tada nije željela vratiti u London i staviti zastave na pola koplja u Buckinghamskoj palači, što je kasnije učinila, ali pod pritiskom javnosti. Nekoliko desetljeća kasnije doći će novog skandala u kojem su glavni sudionici bili princ Harry i Meghan Markle, a koji su iznijeli ozbiljne optužbe za rasizam u kraljevskoj obitelji, ali su naglasili da se to ne odnosi na samo kraljicu. Javnost joj je zamjerila i to kada je prešutno stala uz svog sina princa Andrewa nakon što je izbio seksualni skandal u kojem je optužen za napastovanje tinejdžerice 2001. godine. Konačno ga je nakon kasnijih skandala povezanih s pedofilskim krugovima lišila svih kraljevskih titula i obnašanja dužnosti.
Zadaća održati Commonwealth
Njezina je glavna zadaća od početka bila usmjerena na održavanje jedinstva Commonwealtha ili zajednice britanskih zemalja. Povjesničar Frank Prochaska se našalio kazujući da je voljela pse, konje, Commonwealth i svoje unuke. Ova zajednica dalje djeluje, prvenstveno kao političko-trgovačka organizacija. Unatoč sramotnoj britanskoj kolonijalnoj prošlosti Elizabeta se nikada nije ispričala za počinjene zločine i veličala je svoje pretke. U svjetskoj povijesti od nje je jedino duže vladao francuski kralj Luj XIV. koji je prijestolje preuzeo još kao maleno dijete i svoju je dužnost obavljao 72 godine.
Kraljevska obitelj enorman izvor zarade
Mnogi si sada postavljaju pitanje je li kraljičina smrt znak kraja kraljevske obitelji, no ako je suditi prema matematičkim proračunima to se neće dogoditi jer je upravo kraljevska obitelj sredstvo zarade u Ujedinjenom Kraljevstvu. Računa se da ova obitelj donese državi utržak veći od milijardu funti dok se za kraljevsku obitelj iz državne “kasice prasice” izdvaja samo 300 milijuna funti zbog čega je matematika više nego jasna i najavljuje nastavak starih tradicija. Njezinom smrću prijestolje je po automatizmu preuzeo najstariji sin Charles koji vlada pod imenom Charles III.
Elizabeta je bila kraljica i kao takva javna osoba, no njezina su mišljenja i emocije ostale nedokučive podanicima. Voljela je konje i velške korgije, zajedno s upadljivim odjevnim predmetima, a sve to kako bi bila lakše prepoznata u javnosti, i tako stekla povjerenje nacije. To joj je u potpunosti uspjelo kroz sva ova desetljeća što je zavidno postignuće. Novi kralj Charles III. ima pred sobom težak zadatak zadobivanja povjerenja majčinih podanika.
Piše: Sonja Kirchhoffer
