Mašta prirode uistinu je fascinantna. U carstvu faune, postoje vrste toliko osebujne izgledom ili životnim navikama da nam se čini kako su iskočile iz kakva znanstvenofantastičnog romana. Donosimo listu najčudnijih životinja koje su ikad otkrivene!
Cebus capucinus, 1758.
Glasoviti švedski prirodoslovac Carl von Linné (1707. – 1778.), utemeljitelj botaničke terminologije, sistematike i nomenklature, 1758. godine je opisao možda najosebujnijeg primata koji je ikad skakao s grane na granu. Riječ je o kapucinskome majmunu (Cebus capucinus). Osim po “svećeničkoj kapici”, kojoj duguju ime, ovi majmuni poznati su po sklonosti opijatima, a najčešće se “pucaju” – stonogama! Da, dobro ste pročitali: kad su uznemirene, neke vrste stonoga luče otrovni koktel koji izaziva snažne halucinacije. Kapucini spajaju ugodno s korisnim – dio tog otrova namažu po tijelu, kako bi odbili komarce i ostale insekte, a dio poližu, što ih dovodi u stanje transa. Kao i kod ostalih vrsta droge, redovita konzumacija ostavlja teške posljedice. Jedan od toksina koje stonoge luče jest cijanid, pa učestala konzumacija oštećuje mozak, a može dovesti i do smrti.
Cygnus atratus, 1790.
Suprotno uvriježenome mišljenju, homoseksualnost u životinjskom svijetu uopće nije neuobičajena pojava: preko tisuću vrsta, od crva do primata, redovito stupa u gay veze. Najviše ovakvih odnosa postoji među crnim labudovima (Cygnus atratus). Znanstvenici, naime, procjenjuju da četvrtinu svih parova čine homoseksualni mužjaci! Unatoč svojoj eleganciji i gracioznosti, ove su životinje sposobne za okrutne zločine. Evo kako ordiniraju: dva crna gay labuda prilaze naivnoj ženki koja vjeruje da je brak zajednica muškarca i žene. Dok je jedan zavodi, odvlačeći joj pažnju, drugi joj krade jaja. Možda vam se ovakvo ponašanje čini bizarnim, ali ono ima prednosti za opstanak vrste. Naime, daleko veći broj mladunaca preživi i odraste pod zaštitom gay parova nego u klasičnim mužjak-ženka odnosima. Znanstvenici vjeruju da je razlog taj što u ovom slučaju teritorij brane dva mužjaka umjesto jednog. Ovu fascinantnu vrstu 1790. godine je otkrio engleski liječnik i ornitolog John Latham (1740. – 1837.), autor djela “Opća povijest ptica”.
Apteryx australis, 1813.
Godine 1813., na jugu Novog Zelanda otkrivena je jedna od najčudnijih ptica na svijetu – smeđi kivi (Apteryx australis). Osim što ne može letjeti, od ostalih ptica razlikuje se po tome što joj je tijelo prekriveno dugim tankim perjem koje podsjeća na krzno, ispod kojeg se kriju zakržljala krilca. Hranu pronalazi pomoću njuha: jedina je ptica koja na kljunu ima nozdrve, pa može namirisati plijen. Uz to, oko kljuna ima fine dlačice, slične mačjim brkovima, koje zadrhte i pri najmanjem dodiru, upozoravajući gladnu pticu da je sočan crv ili glista u blizini. Ovu vrstu odlikuje monogamija – kad jednom pronađe partnera, kivi mu ostaje vjeran čitav život. U sezoni parenja, mužjak i ženka dozivaju se čitave noći, ispuštajući prodorne krikove nalik na dječji plač, a u gnijezdu se sastaju svaki treći dan. Ženka obično snese samo jedno jaje koje je, kad se usporedi s veličinom same životinje, najkrupnije u ptičjem carstvu. Njen posao u tom je trenutku završen: teret ležanja na jajima pada na mužjaka, koji tom prilikom izgubi trećinu svoje težine!
Petromyzontidae, 1827.
Godine 1827., prirodoslovac Giuseppe Antonio Risso (1777. – 1845.) opisao je morska stvorenja zastrašujućeg izgleda – paklare. Petromyzontidae, kako se stručno nazivaju, primitivni su riboliki kralježnjaci iz razreda kružnousta, koje izduženim oblikom tijela podsjećaju na jegulje. Svaka sličnost s modernim ribama tu, međutim, prestaje. Ova stvorenja uistinu zaslužuju svoje ime: doimaju se poput nečega što je dogmizalo iz devetog kruga pakla. Glatke i sluzave, odbojne zelenkasto-sive boje, paklare mogu narasti preko jednog metra, a golema okrugla usta, prepuna sitnih oštrih zuba, podsjećaju na lijevak. Hrane se tako da se tim ustima prilijepe za tijelo žrtve, pričvrste na njeno tijelo zubima, probiju joj kožu specijalnim zubom koji se nalazi na jeziku a potom se, poput podvodnih vampira, do sita nasišu krvi. Najviše ih ima na području Afrike i Sjeverne Amerike: većina odraslih paklara provodi život u morskoj vodi, a u slatku vodu se sele radi mriješćenja. Parovi zajedno polažu jaja, nakon čega ugibaju. Slijepe ličinke nekoliko godina žive zakopane u mulju, hraneći se sitnim organizmima i truleži, a kad se preobraze u odrasle jedinke, odlaze u more, gdje žive do spolne zrelosti. Kako se paklare u zadnjih 500 milijuna godina gotovo nisu promijenile, smatramo ih živim fosilima.
Piše: Lucija Kapural
