O neobičnim medicinskim sindromima, kakvi se češće viđaju u serijalu “Doktor House” nego stvarnom životu, već smo pisali. Spomenuli smo tako Capgrasov sindrom, neurološki poremećaj opisan 1923. godine, koji karakterizira uvjerenje da nam je bližnje zamijenio zli dvojnik; Cotardovu ombanu, sindrom koji se manifestira deluzijama o propadanju vlastitog tijela i sveopćem ništavilu (prvi dokumentirani primjer ovog užasa datira iz 1800. godine); piku, kompulzivni apetit za nejestivim stvarima poput perja, zemlje i kamenja, o kojem je prvi pisao čuveni antički liječnik Hipokrat; argiriju, bezazleno no neugodno stanje kod kojeg, uslijed pretjerane konzumacije srebrnih soli, ljudska koža postaje plava poput ljetnog neba… Kroz povijest, opisano je još mnogo neobičnih sindroma, a za vas smo odabrali dva ekstremna primjera!
Progeria
Ako zbog nekoliko sijedih vlasi cmoljite da izgledate starije nego što doista jeste, što biste tek napravili da vas “ščepa” progerija? Riječ je o bolesti naglog starenja, uzrokovanoj defektom na genskom kodu. Pogađa pretežno djecu i adolescente, koji u kratkom vremenu izgube kosu i oštar vid a dobiju bore, artritis, osteoporozu i ostale staračke boljke. Poznat i kao sindrom prijevremene senilnosti, odnosno Hutchinson-Gilfordov sindrom, poremećaj za sada nema lijeka, a očekivani životni vijek pacijenata iznosi bijednih trinaest godina. Srećom, bolest je iznimno rijetka: računa se da u svijetu postoji tek osamdesetak “mladih staraca”.
Jedan od njih bio je Amerikanac Sampson Gordon Berns (1996. – 2014.), hrabri mladić koji je odlučio izvući najviše iz onoga što mu je okrutna sudbina dodijelila (na slici!). U sedamnaest godina, koliko je hodao Zemljom, trudio se voditi ispunjen život: svladao je dva strana jezika, naučio kuhati, stekao mnoštvo prijatelja, a usto se nametnuo kao vodeći aktivist po pitanju degenerativnih oboljenja u Americi, podižući svijest o oboljelima i njihovim potrebama. Godinu dana prije njegove smrti, emitiran je dirljiv HBO-ov dokumentarac “Život po Samu”.
Bolest je 1886. godine opisao sir Jonathan Hutchinson (1828. – 1913.), engleski kirurg, oftalmolog, dermatolog i patolog te, nekoliko mjeseci kasnije i neovisno o njemu, engleski kirurg Hastings Gilford (186. – 1941.), zbog čega su obojica dali ime sindromu. Alternativni naziv, progeria, kombinacija je grčkih riječi “pro” (“prije”, “prerano”) i “gēras” (“starost”).
Sindrom vukodlaka
Ako ste od onih koji pobožno hodočaste po kozmetičkim salonima ne bi li uklonili i zadnju dlačicu s tijela, hipertrihoza je bolest iz vaše najgore noćne more! Dovoljno je spomenuti njen drugi naziv, sindrom vukodlaka, da vam se dignu one dvije dlake koje ste propustili depilirati. Evo s čime se suočavaju oboljeli: guste dlake nekontrolirano im bujaju posvuda, osim oko očiju, na dlanovima i stopalima. Depilacija ne pomaže previše, jer se dlake vraćaju brzinom djelatnika koji napušta ured u petak popodne. Djeca ih se panično boje, a pripadnici suprotnog spola u pravilu odbijaju poći s njima u brlog, ovaj, stan. Inače su posve zdravi, čak mogu i zaraditi koju kintu na račun svoje bolesti.
U povijesti su, naime, ljudi-vukodlaci bili popularne cirkuske atrakcije. Rus Fedor Jeftičev (1868. – 1904.), poznatiji pod umjetničkim imenom “Jo-Jo The Dog Faced Boy”, napravio je sasvim pristojnu karijeru kad ga je pod svoje uzeo poznati američki showman P.T. Barnum. Kako se o bolesti u to vrijeme nije znalo puno, lukavi Barnum “prodavao” je priču da je Jo-Joa pronašao u špilji. Uzgred rečeno, i Fedorov otac patio je od “vukodlakavosti”. Julia Pastrana (1834. – 1860.), Meksikanka koja je rođena s dlakavim tijelom i bradom poput one u članova grupe “ZZ Top”, zarađivala je kao članica putujućeg cirkusa, u kojem su je predstavljali kao najružniju ženu na svijetu. Nakon smrti su je mumificirali kako bi je i dalje mogli pokazivati znatiželjnicima – pokopana je tek stoljeće i pol nakon smrti! Od živućih primjera izdvojit ćemo Dannyja i Larryja Gomeza, blizance koji od djetinjstva nastupaju po cirkusima kao “The Wolf People”, a zadnjih godina su odradili i niz filmskih uloga, s naglaskom na one u hororima.
Piše: Lucija Kapural
