Najbesmislenija znanstvena istraživanja svih vremena

Uvjetno rečeno, studije na našoj listi zadovoljavaju temeljne kriterije znanstvenog rada. S druge strane, ako proučimo njihov sadržaj, u najmanju ruku bismo ih mogli okarakterizirati kao bizarne, ako već ne posve lude!

Jawohl, mein führer!

Godine 1966. američki psihijatar Charles K. Hoffling došao je do “revolucionarne” spoznaje: ljudi se često nekritički postavljaju prema osobama od autoriteta. Jednom kad je shvatio da je tome tako, odnosno da je voda mokra, odlučio je to dokazati izvan svake sumnje. U tzv. “Hofflingovu bolničkom eksperimentu” sudjelovale su dvadeset dvije medicinske sestre (koje, naravno, nisu znale da su pokusni kunići), dr. Smith (glumac) i pacijent, gospodin Jones (još jedan glumac). Evo kako je tekao pokus: lažni doktor Smith, sav važan i naočit u svojoj bijeloj kuti, paradirao bi po bolničkim hodnicima, glumeći boga medicine pred podređenima. Potom bi telefonirao sestrama i zamolio ih da provjere postoji li u zalihama lijek “Astroten” (također lažan). Kad bi ove odgovorile potvrdno, naložio bi im da ga daju komatoznom pacijentu Jonesu, i to u dozi dvortruko većoj od dozvoljene. Premda lijek nije bio pravi, bolničarke su mislile da jest. Dvadeset jedna od dvadeset dvije sestre učinile su kako im je naređeno, prekršivši time tri stroge zabrane: primanje naloga telefonskim putem, prkoračivanje najviše dopuštene doze lijeka te davanje ilegalnog lijeka. Zaključak je bio očit: učinile su to jer im je tako naložila osoba od autoriteta. Zar je doista bilo potrebno trošiti vrijeme i novac na ovako očitu konkluziju?

Božja kaciga

Ime Michaela Peringera, pionira tzv. “neuroteologije” – discipline koja proučava odnos između mozga i religijskih fenomena – moderna akademska zajednica najčešće izgovara s podsmijehom. Tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća je, međutim, njegov pokušaj da na znanstveni način rasvijetli vjersko iskustvo podigao puno prašine. Pokušavajući objasniti zašto ljudi pričaju o osjećaju božjeg prisustva, Persinger je s kolegama na Sveučilištu u Ontariju izradio tzv. “božju kacigu”. Riječ je o napravi koja se natakne na glavu ispitanika te, pomoću ugrađenih opruga, stvara snažno magnetsko polje. Peringer je tvrdio da tim elektromagnetskim podražajima na desnoj hemisferi mozga kod ispitanika može izazvati “osjećaj natprirodnoga” – prema njegovim riječima, 80 posto sudionika eksperimenta osjetilo je prisustvo boga ili duhova preminulih rođaka kad bi nabilo onu kacigu na glavu. Zaključak? Bog je puki produkt našeg mozga! Njegov eksperiment pokušali su ponoviti znanstvenici sa Sveučilišta u Uppsali. Per Granquist, vođa švedskog tima, otkrio je važan metodološki propust u radu kanadskog kolege – većina njegovih ispitanika znala je o kakvom se eksperimentu radi, zbog čega su podsvjesno bili pripremljeni na iskustva kakva je Peringer očekivao. Deugim riječima, postojanje odnosno nepostojanje boga (za sada) nije moguće dokazati. Barem ne pomoću kacige.

Težina duše

“Otkuda dolazimo? Kamo idemo? Ima li života nakon smrti? Koliko bevandi može popiti Mladen Grdović?” neka su od pitanja koja su oduvijek golicala ljudsku maštu. Početkom 20. stoljeća, američki liječnik Duncan MacDougall (na slici!) odlučio je pronaći odgovor na jedno od njih, ono o opstojnosti duše. Doktorovo pregalaštvo u potrazi za istinom vrijedno je divljenja, mada bi se na njegovu metodologiju moglo staviti mnoštvo prigovora. Davne 1907. proveo je osebujan eksperiment. Šestero pokusnih kunića, pacijenata u terminalnom stadiju bolesti, izvagao je prije, tijekom i nakon smrti. Zbog rezultata je zadovoljno trljao ruke: vaga je pokazala da, neposredno nakon smrti, čovjek izgubi određenu težinu, u prosjeku 21 gram. MacDougall je zaključio – a što bi drugo – da se radi o težini ljudske duše. Da stvar bud zanimljivija, kod pasa (kako je do njih dolazio, ne želimo ni znati) takvog gubita nije bilo, čime je dobri doktor “dokazao” da životinje nemaju dušu. Međutim, nakon detaljnog proučavanja njegovih metoda, kolege znanstvenici su otkrili da je MacDougall napravio hrpu grešaka. Kao prvo, imao je premalen uzorak, pa njegovi rezultati nisu bili dosljedni. Nadalje, precizan trenutak nečije smrti nije uvijek jasan čak ni danas, a kamoli 1907. godine, kad su medicinske metode bile znatno manje suptilne.

Piše: Lucija Kapural

Komentari