Nacistički pokusi su “mačji kašalj” u odnosu na japanske!

Jeste li čuli za projekt “Jedinica 731”? Koji je razlog japanskog napada na Pearl Harbor? Znate li za japanski ratni plan prema kojem je San Diego u američkoj saveznoj državi Kaliforniji trebao biti bombardiran biološkim oružjem 22. rujna 1945. godine? Ukoliko Vas zanimaju podaci o zločinima koje je Japan počinio nad kineskim stanovništvom i prije početka Drugog svjetskog rata, zavirite u članak koji slijedi.

Najstrašniji pokusi provedeni u povijesti

Prije i tijekom Drugog svjetskog rata, japanski Odjel za biološko i kemijsko oružje razvilo je tajni projekt nazvan “Jedinica 731”, koji je izveo najstrašnije pokuse u povijesti. Japanci su odlučili razviti biološko oružje i testirati granice ljudske izdržljivosti, zbog čega su provodili jezovita testiranja na zarobljenim civilima pri čemu su im metode bile i znatno strašnije od onih u nacističkim koncentracijskim logorima.

Osvajanje dijela Kine i pripreme za početak projekta “Jedinica 731”


Ovaj je projekt podrazumijevao najstrašnije moguće eksperimente na ljudima, počevši od nerođene djece do ljudi u poznim godinama života. Dob i spol nije bila ograničavajući čimbenik u provođenju pokusa. Ideja za ovaj projekt datira još od sredine 30-ih godina 20. st. Japanska vojska je napala Kinu i zauzela velik dio njezina teritorija još 1937. Nakon toga je deložirala stanovnike osam sela u Mandžuriji kako bi “raščistila” prostor za izgradnju poligona i eksperimentalnog laboratorija smrti, što su bili osnovni preduvjet za provođenje ovog projekta. Ovo osvajanje dalo je Japancima izvor velikog broja zatvorenika za ostvarenje njihova plana. Žrtve su im bile najvećim dijelom Kinezi simpatizeri komunista, kao i kriminalci, ali i članovi njihovih obitelji. Međutim, oni su uključivali i Ruse koji su doselili u Kinu na područje osvojenog teritorija. Prema, dostupnim podacima, tamošnji uposlenici navode da su u logorima završavali i pojedini Amerikanci, Englezi, Francuzi jer su se na pojedinim flašama s formaldehidom nalazili natpisi koji su ukazivali da je riječ o tijelima ili bolje reći dijelovima tijela pripadnika spomenutih nacija.

Skalpel koji izaziva jezu

Jedan od počinitelja, danas u poznim godinama, je svojevremeno, naravno, anonimno uz osmjeh na licu opisivao svoja sjećanja na te eksperimente, pri čemu je rekao da još ima živa sjećanja na mladog čovjeka u tridesetim godinama, koji je došao u kiruršku salu prilično mirno jer je znao da je ušao u prostor iz kojega više neće izaći živ. No, kaže da kada je, naš pripovjedač, uzeo skalpel u ruke da je čovjek počeo histerizirati, čudna li nam čuda. Uglavnom nakon što su ga svukli i vezali počeli su ga secirati bez anestezije. Starac koji je pričao, nije ni u jednom trenutku pokazao kajanje, jednostavno je rekao iduće: “Prerezao sam ga od prsa do trbuha, a on je užasno vrisnu, a lice mu je bilo iskrivljeno od muke. Ispustio je neopisiv zvuk, vrištao je tako užasno. Ali onda je napokon prestao.” Anonimni pripovjedač ovog zločina je u vrijeme davanja ovog intervjua mirno živio sa svojom suprugom i s osmijehom se prisjećao svojih djela, i što je još strašnije nikada za počinjena nedjela nije procesuiran. Nadodao je da je to bio sasvim običan dan za kirurge učesnike ovog projekta, ali za njega nije bio jer mu je to bilo prvi put da je sudjelovao u eksperimentima ove tajne jedinice. Na kraju je ispričao i cilj prepričane vivisekcije. U pitanju je bio kineski zatvorenik kojega su namjerno prvo zarazili kugom, a onda su odlučili vidjeti što kuga čini unutrašnjim organima. Budući da smrt uzrokuje raspadanje rezultati tog eksperimenta ne bi bili jednako vrijedni da je seciranje rađeno na mrtvoj osobi. Na pitanje zašto nije korištena anestezija, odgovorio je opet da rezultati ne bi bili možda vjerodostojni. Seciranja su se provodila ne samo zbog novih saznanja već i u svrhu obuke za mlade japanske liječnike, kako bi stekli iskustvo i sigurnost u daljnjem radu.

Monstruozni pokusi

Kroz dostupne podatke saznajemo i za druge eksperimente poput proučavanja djelovanja nervnog plina na ljudska tijela različite dobi. Iz ispripovijedanih sjećanja saznajemo i za slučaj u kojem su ruske zatvorenice, majka i njezina malena kći, bile izložene postupnom povećavanju doze nervnog plina kako bi se uočile promjene na tijelima tijekom izloženosti različitim dozama plina. Majka je pokušala spasiti dijete prekrivajući je svojim tijelom, ali je to bilo bezuspješno. U tim monstruoznim pokusima zatvarali su namjerno zaražene ljude raznim bolestima s onim zdravima, kako bi vidjeli kako će se i kojom brzinom bolest proširiti. Stavljali su ljude u komoru pod pritiskom ne bi li uočili koliko je ljudsko tijelo otporno na promjene tlaka. Pokus bi provodili dok žrtvi ne bi oči ispale iz duplji. Istraživali su i učinke smrzavanja tako što bi zatvorenike kada je bilo hladno izveli u dvorište te ih zalijevali hladnom vodom dok s ne bi pojavile ozebline, a onda bi pratili djelovanje gangrene na organizam. Držanje udova u kadi s vodom i ledom dovelo bi do smrzavanja pri čemu bi se onda ti udovi odmrzavali vrućom vodom, ili na otvorenoj vatri, a ponekada bi pustili žrtvu da joj se udovi samostalno odlede. Radili bi amputacije nakon koje bi, primjerice, tuđu ruku transplantirali na mjesto odrezanog uda drugog čovjeka. Radili su transfuzije neodgovarajućih krvnih grupa, kao i transfuzije životinjske krvi u tijelo čovjeka, sve kako bi proučili učinke stvaranja krvnih ugrušaka na tijelo. Bacali bi teške terete na zatvorenike zbog egzaktnog provjeravanja njihova učinka na organizam. Zanimalo ih je i koliko dugo ljudsko tijelo može izdržati bez hrane i vode pri čemu su žrtve imale samo na raspolaganju morsku vodu. Bavili su se i učincima dugotrajnog izlaganja ljudskog tijela rendgenskim zrakama. Ispitivali bi učinak gravitacijske odnosno G-sile na ljude, na osnovu kojega su zaključili da odrasli ljudi u punoj snazi mogu podnijeti silu od oko 10 do 15 G-a, dok mala djeca imaju znatno niži prag tolerancije. Ljudi bi se ovdje onesvješćivali i umirali. Organizirali su i prisilna silovanja, u kojima bi se prenosile spolne bolesti poput sifilisa i gonoreje. Zatvorenici su odvođeni masovno i na poligone na kojima se isprobavalo djelovanje pojedinog oružja na ljude tijekom kojih se mijenjala udaljenost s koje se željela proučiti razornost djelovanja pojedinog oružja na određene dijelove tijela. Pokuse su provodili s različitim oružjima od mitraljeza i granata, preko bajuneta i mačeva do bačaća plamena.

Pripreme za razvoj biološkog oružja

Japan je proveo velike promjene u svom gospodarskom ustroju tijekom 19 st. Ojačani Japan odlučio se zatim proširiti na teritorij susjedne Kine, i na taj način doći do neophodnih resursa za daljnji razvoj. Na tom putu se Japanu ispriječila Amerika zbog čega su Japanci odlučili na brzinu nanijeti im ogromnu štetu, zbog čega su i napali Pearl Harbor. Upravo je ovo ključan trenutak u kojem primat u eksperimentiranju dobiva razvoj biološkog oružja jer je njihov glavni cilj bio razviti oružje za masovno uništenje. Biološko oružje su kontinuirano isprobavali, bacajući bolestima zaražene bombe na kineske gradove (npr. kugom, kolerom), kako bi utvrdili mogu li na taj način dovesti do širenja bolesti, što se pokazalo uspješnim. Broj ljudi koji je stradao u sklopu ovog tajnog projekt, kao i uopće okupaciji jednog većeg dijela kineskog teritorija vrlo je nesiguran i procjenjuje se od nekoliko tisuća do nekoliko stotina tisuća ljudi. Sheldon H. Harris, povjesničar s Kalifornijskog sveučilišta, procjenjuje da je 200 000 Kineza ubijeno u ovim eksperimentima. Upravo je zbog brutalnosti i činjenice da nitko tko je ovdje došao nije izašao živ, dodijelilo ovom mjesto eksperimentiranja naziv “Tvornica smrti”, koja se u javnosti označavala kao pilana. S obzirom da su eksmerimenti ovdje vršeni osam godina, dakle sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945., kada je Kinu oslobodio Sovjetski Savez može se pretpostaviti da je broj žrtava bio znatno veći od ovdje donesenih brojki. Kina je u ratu izgubila 15 milijuna ljudi, dio je izgubio život od gladi i bolesti dok su dio njih usmrtili Japanci. Zločine su počinili vrhunski japanskih liječnici. Nakon što bi istrošili tijela žrtava jednostavno bi ih ustrijelili, usmrtili injekcijom ili žive pokapali. Kasnije nitko od počinitelja nije završio na sudu jer je u tajnim pregovorima s Amerikancima dogovoreno da će se liječnicima dati imunitet u zamjenu za rezultate koja su ova istraživanja polučila.

Skrivanje “prljavog rublja”

Ovdje opisani zločini nisu nažalost još uvijek temeljito proučeni, a japanska vlada nije nikada kaznila njihove počinitelje, čime se željelo skriti vlastito “prljavo rublje” što utječe na iskrivljenu sliku povijesnih zbivanja i odnosa u Drugom svjetskom ratu, što je očito jednoj strani u cilju. O ovim se zločinima počelo govoriti tek u osamdesetim godinama 20. st. Jedino su Sovjeti kaznili nekoliko sudionika ovog tajnog projekta, ali su oni dobili smiješne kazne od dvije do dvadeset i pet godina teškog fizičkog rada. Po brutalnosti zločina ovdje opisani zločini spadaju, prema mišljenju povjesničara, u najgoru kategoriju, i nezamislivo je da oni koji su ih počinili nikada nisu pokazali grižnju savjesti. Za razliku od mnogih nacističkih eksperimenata ovdašnji pokusi nisu ni u jednom slučaju bili amaterski izvedeni i dali su rezultate koje je američka strana obilato iskoristila u svom razvoju medicine. Iako se u javnosti vodi politika oko moralnosti korištenja nacističkog anatomskog atlasa jasno je da su ova japanska iskustva implementirana u zapadnu medicinu pri čemu se nije ni u jednom trenutku postavilo pitanje etičnosti tako dobivenih informacija.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari