Nabizarniji ratni planovi u povijesti: Kad mašta i ludilo hodaju ruku pod ruku

Premda nismo stručnjaci za kompleksne vojne operacije, vjerujemo da nećemo pogriješiti ako kažemo kako je mudra, u detalje osmišljena strategija ključ uspjeha na bojišnici. Ponekad, međutim, dođe trenutak da se konvencionalne metode zamijene onima… Pa, kreativnima. Iako zvuče poput prvoaprilske šale, naredni ratni planovi uistinu su bili predloženi, a neki od njih – s više ili manje uspjeha – i provedeni u djelo.

Žuta boja očaja

Tijekom Drugoga svjetskog rata, Amerikanci su osnovali Ured za strateške usluge (OSS), obavještajnu agenciju koja se smatra pretečom CIA-e. U pravilu, bili su iznimno učinkoviti, no ponekad su se ponašali manje kao špijunska agencija a više kao skupina dječaraca koji smišljaju nepodopštine u pješčaniku. Naredna dva primjera to zorno ilustriraju.

Kad su agenti OSS-a doznali za staro japansko praznovjerje koje duhovima lisica pridaje demonske moći, iznad njihovih glava upalila se lampica. Ideja je bila da se žive lisice, koje su obavještajci imali loviti po poljima, oslikaju fluorescentnom bojom. Nakon toga, nevelike zvijeri trebale su doplivati do pacifičke obale, neposredno prije dolaska Amerikanaca, te svijetleći u mraku širiti paniku među praznovjernim neprijateljima. Plan je, vjerovali ili ne, došao do testne faze. U New Yorku su stavili hrpu lisica u vodu a ove, kojima zemljopis očito nije bio jača strana, počele su plivati u krivom smjeru i ubrzo se utopile.

Zaposlenik OSS-a Gregory Bateson, po struci antropolog, zaslužan je za sljedeći ratni plan. Dok je boravio u Burmi (današnji Mjanmar), okupiranoj od strane Japanaca, mladi obavještajac doznao je za drevno proročanstvo: ako Irrawaddy, najveća rijeka zemlje, ikada postane žuta, značit će to kraj vladavine stranaca. Proročanstvo se vjerojatno odnosilo na vladavinu Britanaca, ali se Bateson nije zamarao tehničkim detaljima. Bio je uvjeren da će, ako uspije obojiti rijeku u žutu boju, nagnati lokalni živalj da ustane protiv Japanaca. Zašto da naši ljudi nepotrebno ginu, pitao se, kad se stvar može elegantno riješiti tako da se u Burmu prošverca par kanti boje?


OSS je odobrio plan. Nakon što je pošiljka stigla, nadobudni špijun, koji ništa nije prepuštao slučaju, napravio je generalnu probu u kadi. Na svoju duboku žalost, shvatio je da se boja koju je dobio ne topi u slatkoj vodi nego tone na dno. Nakon propalog eksperimenta, od plana se odustalo.

Kako izbjeći rat? Tako da započneš drugi rat!

Plan koji je svojedobno skovao američki državni tajnik William H. Seward mogli bismo opisati kao ekstremnu inačicu poslovice “klin se klinom izbija”. Republikanac čupavih obrva, voštane puti, orlovskog nosa, vojnički uspravnog držanja i vječno namrgođena izraza lica bio je jedan od glavnih savjetnika Abrahama Lincolna u vrijeme kad je ovaj muku mučio kako bi Sjedinjene Američke Države održao na okupu. Zbog predsjednikovih progresivnih stavova o ropstvu, zemlje Konfederacije, ovisne o neplaćenoj radnoj snazi, sve glasnije su prijetile odcjepljenjem. Rat je visio u zraku, a Seward je upregnuo moždane vijuge do maksimuma kako bi smislio način da spriječi krvoproliće. Na kraju se domislio.

Najelegantniji način da se izbjegne rat, zaključio je, jest da se započne – drugi rat. Kao idealna meta činile su mu se europske zemlje: u travnju 1861. godine, ovaj odlučan muškarac uputio je pismo Lincolnu, u kojem predlaže da SAD objavi rat Španjolskoj i Francuskoj, navodeći njihov upad na Karibe kao idealnu izliku za vojnu akciju.

Premda ga je inače u mnogočemu slušao, predsjednik je ovaj put hladno “otpilio” Sewarda. Tko zna, možda njegova ideja ipak nije bila toliko luda kao što se na prvi pogled čini: te iste godine otpočeo je Američki građanski rat, najkrvaviji sukob na teritoriju Sjedinjenih Država.

Poruka s neba

Premda zvuči kao plod mašte scenarista znanstvenofantastičnog filma “žnj” kategorije, koji se najeo halucinogenih gljiva a potom ih zalio bocom apsinta, sljedeća ideja godinama se provlačila kroz glave gospodara rata. Amerikanci su, naime, svojedobno planirali nahuškati Iračane protiv Sadama Huseina pomoću golema holografskog projektora. Pomoću toga moćnog uređaja, na nebu iznad Bagdada htjeli su prikazati “božansku” poruku koja bi Iračanima naložila da se iz tih stopa pridruže Amerikancima te svrgnu omraženog diktatora. Da, nešto slično kao projiciranje Batmanovog znaka u Gotham Cityju!

Ma koliko neobična, ideja nije bila originalna. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, postojali su slični planovi protiv Nijemaca, a u Vijetnamskom ratu čak se krenulo u realizaciju. Ogroman projektor postavljen je na avion C-47, te je on na nebu trebao prikazivati proameričke poruke, koje su osmislili vrhunski marketinški stručnjaci. Plan je propao kad je nekome palo napamet da je avion iz kojeg “piči” snažan snop svjetla zapravo laka meta za neprijatelja.

Nije zlato sve što sja

Da su nacisti na platnom spisku imali vidovnjake koji su predviđali uspješnost njihovih vojnih akcija, opće je poznato, no jeste li znali da su imali i jednog alkemičara? Na početku Drugoga svjetskog rata, Britanac po imenu Karl Malchus ponudio je svoje usluge Heirichu Himmleru, jednom od najbližih Hitlerovih suradnika. Čovjek je očito imao dobar nastup: kako bi inače uspio nagovoriti zloglasnog zapovjednika SS-a, po prirodi sumnjičavog čovjeka, da “proguta” njegovu nevjerojatnu priču? A priča je sljedeća: Malchus je tvrdio da, zahvaljujući složenu alkemijskom procesu koji je samo njemu poznat, može proizvoditi zlato ni iz čega. Kad proizvede dovoljno zlata, dodao je sa sjajem u očima, Njemačka će biti najbogatija zemlja na svijetu te će s lakoćom dobiti rat.

Je li se Himmleru pomutio razum od želje za moći ili je kod njega jednostavno prevladala znatiželja, teško je ustvrditi, ali se zna da je za Malchusa dao urediti moderno opremljen laboratorij, i to unutar koncentracijskog logora Dachaua. “Alkemičar”, za kojeg nije dokazano je li bio britanski operativac ili jednostavno luđak, neko je vrijeme uspijevao povlačiti za nos poslodavca, pokazujući mu zlatne grumene koje je prošvercao u kutijama cigareta. Nakon što je prevara otkrivena, Malchusa su ostavili u Dachauu ali, pogađate, s druge strane žice. Za razliku od mnogih stanovnika zloglasnog logora, uspio je zadržati glavu na ramenima, a nakon nekoliko mjeseci je čak pušten na slobodu… Nakon što su mu zaprijetili smrću ako ikada ikome otkrije da je moćnog Himmlera povukao za nos.

Kako razljutiti japanske bogove?

Godine 1944. u ozbiljnom časopisu “Popular Science” objavljen je članak koji zvuči sve samo ne ozbiljno. Njegov autor, ugledni američki geolog Harold Whitnall, na desetak je stranica, sve praćeno zamršenim dijagramima, iznio prijedlog da se rat protiv Japana okonča – bombardiranjem vulkana. Naime, tada je već svima bilo jasno da će Japan izgubiti Drugi svjetski rat, no Saveznici su se libili izvršiti invaziju na japansko otočje. Znajući za fanatičnu hrabrost i odlučnost neprijateljskih vojnika, koji su u smrt odlazili ne trepnuvši, strahovali su da bi američke snage u takvom slučaju pretrpjele goleme ljudske gubitke.

Upravo zato Whitnall je dobio priliku za iznošenje svojih zamisli, barokno maštovitih ali, to mu se treba priznati, logički besprijekorno argumentiranih (u potonjem mu je, pretpostavljamo, pomogao doktorat iz filozofije, prvog od tri faksa koje je završio). Prvi argument za njegovu zamisao bio je psihološki: budući da Japanci vulkane smatraju svetim mjestima, njihovo uništenje će im narušiti moral i borbenu pripravnost. Uz malo sreće, zaključit će da se bogovi ljute na njih pa bi, zašto ne, mogli čak potpisati kapitulaciju.

Drugi argument bio je stručne prirode: uporno bombardiranje vulkana stvorit će razorne potrese i lančane erupcije, koji će u potpunosti demolirati Japan. Win-win situacija, zaključio je Whitnall na kraju opsežnog izlaganja. Začudo, Amerikanci nisu prihvatili ideju nadahnutog geologa. Problem su efikasno riješili sljedeće godine, s dvije atomske bombe.

Nanjuši neprijatelja svoga

Uređaj koji su Amerikanci stvorili za vrijeme rata u Vijetnamu doima se kao nešto što je izišlo iz radionice profesora Baltazara, ali nakon što je ovaj ispraznio bocu rakije “osljepače” a potom istu razbio na vlastitoj glavi… Ili pak poput još jednog u nizu projekata izumitelja Grunfa iz kultnog stripa “Alan Ford”. U njega je, naime, upregnuto mnogo truda i mašte, a rezultat je bio u najmanju ruku razočaravajući.

Budući da je u nepreglednim vijetnamskim prašumama bilo vrlo teško locirati neprijateljska uporišta, Amerikanci su taj zadatak odlučili prepustiti znanosti. Nakon brojnih pokušaja i pogrešaka, skupina sastavljena od istaknutih inženjera i biologa kreirala je jedinstven uređaj za lov na čovjeka. To čudo tehnike, koje se montiralo na helikoptere, imalo je sposobnost da preko amonijaka, spoja koji se izlučuje u mokraći, locira neprijatelja i u najvećoj zabiti.

Dobra vijest za Amerikance: uređaj je funkcionirao. Loša vijest: neprijatelj je doznao za njihov paklenski plan. Avijacija bi raketirala područja na koja ih je uputio stroj, da bi američki vojnici kasnije, osjećajući se kao zadnje budale, među ruševinama pronalazili stotine vrećica napunjenih urinom.

Fräulein Hitler

Koliko su Saveznici bili očajni u namjeri da okončaju Drugi svjetski rat, najbolje svjedoči ideja o kojoj su neko vrijeme ozbiljno kontemplirali. Riječ “bizaran” ni približno ne može opisati plan da se strašnog Adolfa Hitlera pretvori u žensko. Odnosno, nešto slično.

Plan je bio sljedeći: infiltrirani špijuni su mu u hranu trebali podmetati hormon estrogen, koji bi ga nakon nekog vremena učinio toliko ženskastim da bi odustao od daljnjeg ratovanja i valjda se posvetio kreiranju vlastite modne linije ili kukičanju goblena. U redu, malo karikiramo, ali cilj je bio smanjiti diktatorovu agresivnost. Plan je bio i da mu glas zbog hormona postane viši a kosa otpadne, čime bi se, ako ništa drugo, narušili njegovi dramatični nastupi.

Zagovornici ovog pothvata bili su uvjereni u njegovu genijalnost: za razliku od otrova, estrogen je nemoguće otkriti u hrani, pa Hitlerovi kušači ne bi trebali ništa posumnjati. Premda su Britanci već pripremili špijune za ovu misiju, od njene realizacije se na kraju ipak odustalo.

Dresiraj pticu, uništi podmornicu

U Prvome svjetskom ratu pojavilo se novo, zastrašujuće oružje koje je sijalo smrt na moru – podmornica. Kako radar još nije bio izumljen, engleski operativci su, u pokušaju da stanu na kraj nevidljivom neprijatelju, upregnuli maštu do krajnjih granica.

Prvi pokušaji nisu bili osobito sofisticirani. Ideja da se posebno obučeni mornari otisnu na pučinu s velikim čekićima u rukama i traže neprijateljske periskope kako bi ih smrskali odbačena je kao ne osobito promišljena. Sljedeći prijedlog dočekan je pak s velikim zanimanjem. Netko je, naime, pomislio kako je treniranje galebova da traže neprijateljske podmornice sjajna ideja. Pernati špijuni imali bi zadatak locirati periskop, sletjeti na njega te ga onesposobiti na način da na njemu obave veliku nuždu. To bi posadu podmornice natjeralo da izroni na površinu i očisti izmet, nakon čega bi bila vidljiva okolnim brodovima.

Testiranje ideje prepušteno je stanovitom Thomasu Millsu, koji se u slobodno vrijeme bavio izradom maketa. Mills je u svome dvorištu izradio vrlo uvjerljiv model podmornice, a na lažni periskop svako je jutro stavljao hranu i tako vježbao galebove da slijeću na njega. Zanimljivo, kad su galebovi napokon poslani na more, njihova želja da se odmore na periskopima neprijateljskih podmornica iznenada je splasnula. Tko zna, možda to ima neke veze s činjenicom da na njima nije bilo hrane…

Piše: Lucija Kapural

Komentari