Na željezničkoj stanici u Dartfordu: Susret koji je promijenio povijest rock’n’rolla

Ako je ikad postojao čovjek koji u potpunosti utjelovljuje krilaticu “Seks, droga i rock’n’roll, onda je to zacijelo Mick Jagger. Kroz krevet legendarnog frontmena najvećeg rock benda u povijesti prokrstarile su na stotine groupie djevojaka, manekenki i glumica u usponu, poljedica čega su bile dvije paprene alimentacije i osmero djece od pet majki. Niz njegovo grlo slili su se hektolitri viskija, a u njegovim heroinom bogatim žilama navodno je nađena i poneka kapljica krvi. Unatoč takvu životnom stilu, neuništivi rock djedica ne samo da je živ i zdrav, već i u sedamdeset sedmoj još žari i pali na stageu. Teško je povjerovati, no nekoć davno Mick je bio pristojan, pomalo zamozatajan mladić štreberske provenijencije.

Snažne glasnice Michaela Phillipa Jaggera prvi su put ispustile vrisak 1943. godine u Dartfordu, gradu u engleskoj pokrajini Kent. Otac Basil bio je profesor tjelesnog odgoja i istaknuti promotor košarke, dok je majka Eva, frizerka australskog podrijetla, kao članica konzervativne stranke aktivno sudjelovala u političkom životu. “Moji roditelji pripadali su generaciji koja je vjerovala u svetost obitelji i ispravnost političkog poretka. Njihov svijet bio je zaglupljujuće, zadivljujuće jednostavan”, ispričao je glazbenik.

Prirodno bistar i znatiželjan, dječak je u školi nizao same petice. Zbog pomalo feminiziranog izgleda i činjenice da je pjevao u crkvenom zboru (!), bio je metom poruge razrednih kolega. To nije bio jedini problem. Od njega se očekivalo da krene očevim i djedovim stopama te postane učitelj i ugledan član zajednice, što ga je gušilo. “Stari je stalno ‘trubio’ o važnosti reda, rada i discipline, pa mi se to ‘sveto trojstvo’ rano ogadilo. Njegova krilatica ‘u zdravom tijelu zdrav duh’ bila mi je naročito antipatična pa sam, možda baš iz tog razloga, počeo pušiti već kao 10-godišnjak”, prisjeća se. Napredan je bio i na drugim životnim poljima – nevinost je, hvali se, izgubio s nepunih trinaest!

Unatoč mladalačkim nestašlucima, ocjene su mu i u srednjoj školi bile zavidne, što mu je priskrbilo stipendiju za studij ekonomije na uglednom Sveučilištu u Londonu. U to vrijeme je zalazio u klub “Firehouse”, gdje se uz zvuke jazza, bluesa i rocka polagano oblikovao njegov glazbeni ukus. Počeo je nastupati kao 19-godišnjak, izvodeći pjesme Muddyja Watersa i Chucka Berryja.


Jedn večeri, vraćao se s gaže s hrpom ploča pod rukom. Kad je izišao iz vlaka na željezničkoj stanici u Datrfordu, začuo je prepoznatljiv smijeh. Podigavši pogled, ugledao je Keitha Richardsa, momka s kojim je išao u osnovnu školu i kojeg otad nije vidio. Richards, pijan kao letva i odjeven u izgužvanu odjeću, veselo je ciknuo: “Ku*vin sine, baš sam sretan što te vidim!”. Unatoč maglovitom stanju uma, zapazio je albume koje je njegov stari školski drug stiskao poput najveće dragocjenosti. Dvojica mladića otkrili su da dijele strast prema bluesu, pa su sjeli u prvu birtiju te do jutarnjih sati pili i razgovarali o glazbi. Pao je dogovor o osnivanju benda, a nekoliko dana kasnije počeli su nastupati pod imenom “Little Boy Blue and the Blue Boys”. Ubrzo im se pridružuje gitarist Brian Jones, pa trojac unajmljuje jeftini stančić u četvrti Chelsea. “Kad sam roditeljima saopćio vijest da napuštam fakultet kako bih se posvetio rock’n’rollu, podivljali su od bijesa. Shvativši da se neću predomisliti, stari mi je uskratio džeparac. Kako bih mogao plaćati bijednu rupu u kojoj sam stanovao s dečkima, prihvaćao sam kojekakve poslove. Neko sam vrijeme čak radio kao domar u ludnici”, ispričao je Jagger.

Nakon jedne inspirativne pijanke, Jonesu se upalila svjećica. “Dečki, svaka vam čast, no odabrali ste uistinu kretensko ime za bend”, viknuo je. Predložio je potom ime pod kojim će grupa ući u povijest, “The Rolling Stones”, po stihu iz pjesme Muddyja Watersa. Prijedlog je jednoglasno prihvaćen. Nakon što su im se pridružili klavijaturist Ian Stewart, bubnjar Charlie Watts i basist Bill Wyman, grupa je bila spremna pokoriti svijet. Ta misija ostvarila se neočekivano brzo, dijelom zahvaljujući marketinškom geniju njihova menadžera Andrewa Oldhama. Shvativši da su njegovi klijenti notorne ispičuture i okorjeli ženskari, ovaj lukavi biznismen odlučio je tu manu pretvoriti u prednost. Poticao je novinare da pišu o ispadima mladih glazbenika, a čak je i lansirao slogan “Biste li vi dopustili kćeri da s vjenča s nekim od članova grupe The Rolling Stones?”.

Već prvim objavljenim pjesmama, “Stonesi” postižu ogroman usojeh i postaju glavni konkurenti dotad nedodirljivim “Beatlesima”. Pjesme kao što su “Street Fighting Man”, “Sympathy for the Devil” i “Gimme Shelter” odražavale su nasilje, frustracije i kaos vremena. Za “Stonese”, šezdesete nisu bile vrijeme mira i ljubavi, a naivni utopizam hipija činio im se neprikladnim i smiješnim. U vrijeme kad su Lennon i McCartney pjevali o potrebi da drže nečiju ručicu, odjeveni u građanska odijela i ošišani “na zdjelu”, dugokosi Jagger i Richards, koji se nisu libili uskočiti ni u žensku odječu, pisali su stihove o nemogućnosti postizanja zadovoljenja. Album “Out of Our Heads” donio im je slavu i “preko bare”, zasjevši na čelno mjesto američkih top ljestvica, a pjesma “(I Can’t Get No) Satisfaction” postala je svojevrsnom rock himnom. Zanimljivo, do riffa za tu pjesmu, koja nesmiljeno kritizira komercijalizam, Richards je došao – u snu!

Piše: Lucija Kapural

Komentari