Na japanskom otoku živjelo je prapovijesno čudovište s golemom krijestom na glavi!

Japanski otok Awayi prije tri godine je bio poprište uzbudljiva znanstvenog otkrića. Shingo Kishmoto, amaterski lovac na fosile, u tamošnjoj formaciji Kita-Ama otkopao je donju čeljust, zube, ramenu kost te vratnu i repnu kralježnicu goleme životinje. Znajući da taj kamenolom obiluje naslagama iz krede, mladić je zaključio kako je nabasao na ostatke neke vrste dinosaura. Da je bio u pravu, nedavno su dokazali paleontolozi sa Sveučilišnog muzeja Hokkaida. Predvođeni američkim stručnjakom Anthonyjem Fiorillom, shvatili su da djelomično sačuvan kostur pripada ranije nepoznatom hadrosauru. Za neupućene, riječ je o golemim biljožderima koji su u razdoblju kasne krede nastanjivali područje današnje Azije, Europe, Afrike, Antarktike te Sjeverne i Južne Amerike. Zbog glave slične onoj u patki, poznati su i kao “dinosauri s pačjim kljunom”. Imali su snažne, mišićave noge i dugačke repove, mogli su doseći dužinu od petnaest metara, a bili su specifični po isturenoj koštanoj krijesti na glavi. Znanstvenici su isprva pretpostavljali da je taj pomalo zastrašujući dio anatomije služio obrani, kao neka vrsta “kacige”, no novija istraživanja pokazala su da je imao funkciju privlačenja partnera, kao što je kod ornamentalnih dijelova fizionomije često riječ i kod današnjih vrsta. Osim po toj krijesti, hadrosauri su poznato po jedinstvenom načinu žvakanja: gornja čeljust, koja se gurala prema naprijed i ustranu, grebala se o onu donju, efikasno mrveći hranu. Bio je to najsloženiji sustav žvakanja ikad razvijen kod drevnih gmazova, usporediv s onim u današnjih sisavaca. Upravo po zubima identificirana je nova vrsta, nazvana Yamatosaurus izanagii. Ovo stvorenje okolicom je jurcalo prije otprilike sedamdeset dva milijuna godina, a od većine srodnika razlikovalo zubima čija površina nije bila nazubljena već glatka te, znatno važnije, hodom. “Kosti ove životinje otkrile su nam da je kod nje došlo do evolucijskog skoka od dvonožna prema četveronožnom hodu”, objašnjava Fiorillo.

Piše: Lucija Kapural


Komentari