Na današnji dan

Na Facebooku sam, dakle jesam: Kako je stvorena mreža svih mreža

Kad je Mark Zuckerberg 4. veljače 2004. pokrenuo web-stranicu thefacebook.com (kasnije je “the” izbačeno iz imena), nije mogao ni slutiti da je otvorio Pandorinu kutiju. Društvena mreža koja je započela kao zafrkancija danas broji milijarde korisnika, a svoga je tvorca učinila jednim od najbogatijih ljudi na planetu.

Oni koji su se “ulovili” u tu mrežu dobili su mogućnost voditi aktivan društveni život a da ne moraju izići iz udobnosti vlastitog stana. Čak i krajnje odbojna osoba, s kojom se u realnom svijetu ni pijanac pred lokalnom samoposlugom ne bi družio, u virtualnom svemiru Facebooka može se pohvaliti stotinama, pa i tisućama “prijatelja”. Na Facebooku sam, dakle jesam, mantra je onih koji svakodnevno pišu po svojem i tuđim “zidovima”.

Ovaj servis omogućuje nam da voajerski virimo u tuđe živote. Oni pametniji mogu ga koristiti kao perpetuum mobile marketinški stroj. Ako ste pak skloni revolucijama i sličnim pothvatima, Facebook vam omogućuje da brzinom munje skupite brojne sljedbenike… Ili da se jednostavno javite onom stricu od susjedova automehaničara koji vam je kao djetetu ostao u krasnom sjećanju.

Dakako, ima i onih koji će vas upozoriti na negativne strane mreže, kao što su zapostavljanje prijatelja od krvi i mesa u korist onih virtualnih, gubljenje vremena na opisivanje svakog pokreta kojeg ste učinili u danu te mogućnost da naletite na kakvog psihopata. Ma što mislili Zuckerbergu, činjenica je da je zaslužan za pravu revoluciju komunikacije, čime je promijenio svijet (nabolje ili nagore, sami procijenite!). Evo kako je sve započelo!

Računala su Zuckerberga zaintrigirala još kao dječaka: dok je većina njegovih vršnjaka otkrivala kompjuterske igrice, on ih je učio stvarati. Otac, i sam zaluđen svime što je imalo veze s tehnologijom, upoznao ga je s BASICOM i osnovama programiranja, da bi mu potom unajmio privatnog mentora, softverskog inženjera Davida Newmana. Kako bi nadopunio svoje znanje, Zuckerberg je kao srednjoškolac odlazio na predavanja iz informacijskih znanosti na obližnji koledž.


Pored kreiranja kompjuterskih igrica, zanimao ga je komunikacijski software. Kako je stomatološka ordinacija njegova oca bila u istoj zgradi u kojoj je obitelj stanovala, ambiciozni tinejdžer osmislio je program ZuckNet, kojim je povezao računala u kući s onim u očevoj ordinaciji. Program, tvrde oni koji su ga upoznali, neobično sliči onome na kojem će moćna kompanija AOL zgrnuti bogatstvo i koji će se pojaviti godinu dana nakon ZuckNeta!

Pažnju informatičke zajednice privući će narednim projektom, glazbenim playerom koji je prepoznavao ukus korisnika. Nakon što je njegova spravica dobila pohvalne recenzije u “PC Magazineu”, ultimativnom vodiču za informatičke geekove, za talentiranog 18-godišnjaka zainteresirao se moćni “Microsoft”. Ponudili su mu sjajno plaćen posao i ostali nemalo šokirani kad ih je glatko odbio. “Žao mi je, ali upravo sam primljen na Harvard!”, rekao im je. Vidjevši namrštena lica nesuđenih poslodavaca, odlučio se našaliti, na svoj tipičan štreberski način: “Nemojte brinuti za mene… Dobar je to faks, provjerio sam!”.

Zametak onoga što će postati globalnim fenomenom rođen je dok je studirao sociologiju i informatiku. Na drugoj godini, napisao je program koji je nazvao Facemash. Studenti su, njime, birali najzgodnije kolegice i kolege, prema fotografijama koje su im bile ponuđene na izbor. “Imali smo godišnjake koje smo nazivali ‘Face Books’, s imenima i fotografijama svih studenata koji su živjeli u kampusu. Zuckerberg je na svoju stranicu stavio te fotografije, posjetitelji su birali misice i mistere, a program je potom određivao njihovu rang-listu”, pojasnio je prijatelj s Harvarda.

Zuckerberg je site postavio preko vikenda, da bi ga sveučilište do ponedjeljka ujutro moralo ugasiti. Toliko se, naime, raširio među studentima da su ovi preopteretili fakultetski server. Tvorac stranice o kojoj su svi pričali uz to se morao javno ispričati onima koji su negodovali da je njihove fotografije bez odobrenja stavio na internet. Bez obzira na tu neugodnost, momak je shvatio da postoji veliki interes za programom koji bi povezivao studente. Godine 2004., iz svoje je studentske sobe lansirao Facebook, program koji je prvobitno bio namijenjen samo polaznicima Harvarda. Shvativši da stvar postaje velika, Zuckerberg je uz pomoć cimera Dustina Moskovitza raširio program na sveučilišta Dartmouth, Stanford, Cornell, New York University, Penn, Brown i Yale, a potom i na srednje škole koje su održavale društvene kontakte s Harvardom.

Kad je postalo jasno da Facebook nije samo studentska razbibriga, Zuckerberg je odlučio reći Harvardu zbogom. S vjernim Moskovizom i nekolicinom kolega koji su im pomagali u stvaranju nove društvene mreže, preselio se u Palo Alto, srce Silicijske doline. Ondje je unajmio kuću koju je preuredio u uredski prostor, te se povezao s financijerima voljnima uložiti lovu u projekt koji je imao sve više korisnika i obećavao značajnu dobit. U to vrijeme odbio je nekoliko primamljivih ponuda da proda Facebook, što će kasnije objasniti riječima: “To je moje dijete i htio sam ga gledati kako raste i razvija se. Ni meni ni mojim suradnicima nije bilo do novca; htjeli smo stvoriti platformu na kojoj ljudi mogu slobodno razmjenjivati informacije. Da smo prepustili Facebook u ruke medijskih korporacija, one bi ga u kratkom vremenu uništile”.

Pokazat će se da je bio u pravu. Facebook je osvojio svijet: u rujnu 2006. postao je dostupan svima starijima od trinaest godina i s važećom e-mail adresom. Godine 2008. Zuckerberg je postao najmlađim self-made milijarderom u svjetskoj povijesti, a časopis “Vanity Fair” uvrstio ga je na prvo mjesto liste stotinu najutjecajnijih osoba informatičke ere. Annno domini 2010., Facebook je po broju posjeta nadmašio čak i Google!

Piše: Lucija Kapural

Komentari