Na današnji dan

Put suza: Indijanci kojima je monstruoznim aktom oteta zemlja zaputili su se na dugačak marš po snijegu i ledu, na kojem je u mukama skončalo njih 4000!

 

Potreba za novim resursima u svrhu daljnjeg gospodarskog i industrijskog razvoja SAD-a dovela je do otimačine zemlje američkim domorodcima. Zakon o preseljenju Indijanaca potpisan je, na današnji dan, 28. svibnja 1830. tijekom mandata Andrew Jacksona, sedmog američkog predsjednika. Na donošenje tog akta o preseljenju utjecala je činjenica da su Indijanci nastanjivali područja bogata brojnim resursima, poput zlata. U ime profita tim je aktom počelo je sustavno zlostavljanje preko 70 000 Indijanaca kako bi ih se prisililo da potpišu sporazum o dobrovoljnom preseljenju, a sa svrhom prisvajanja njihove zemlje koja se u to vrijeme nalazila istočno od rijeke Mississippi. Taj je akt u osnovi legalizirao istjerivanje Indijanaca s njihove zemlje.

Većina plemena se odlučila odseliti

U osnovi se radilo na preseljenju tzv. Pet civiliziranih plemena. Preseljenje tih plemena bilo je praćeno istovremenim naseljavanjem bjelačkog stanovništva na indijansku zemlju pri čemu se zemlja među doseljenicima dijelila po sistemu lutrije. Većina plemena je zbog pritisaka odlučila bez puno protivljenja odseliti na druga područja, ali ne i pleme Cherokeeja koje se suprotstavilo američkoj vladi. Doneseni akt je predviđao preseljenje indijanskih plemena s istoka na zapad rijeke Mississippi, a gdje su se nalazila neplodna i bijelcima neinteresantna područja tzv. Velike ravnice. Iste godine kada je izglasan Akt o preseljenju Jackson je pokušao opravdati svoju politiku dokumentom nazvanim “Očita sudbina”,u kojem je zabilježio iduće: Koji bi mudar čovjek mogao poželjeti zemlju prekrivenu šumama s nekoliko tisuća divljaka u odnosu na našu prostranu republiku s mnoštvom gradića, gradova i naprednih farmi (…).


Pokušaji neistomišljenika da se povuče ili ublaži ovaj akt su opstruirani

U idućim godinama svi predloženi amandmani koji su izneseni u Kongresu od strane političara koji su se protivili ovakvoj agresivnoj politici federalne vlasti bili su ignorirani i nisu dobili dovoljan broj glasova za bilo kakvu promjenu. Među Indijancima djelovali su i domaći kolaboracionisti koji bi bili otpuštani ukoliko nisu dovoljno revno odrađivali svoj posao.

Put suza

Deportacija Cherokkeja započela je tek nakon što je završio mandat Jacksona. Novi predsjednik Martin Van Buren odlučio je dovršiti taj sporazum, a za dovršenje tog prljavog posla upućen je prema ovom plemenu velik broj vojnika i policajaca koji su trebali silom provesti preseljenje. Po sili zakona Cherokeeji su bili prisiljeni napustiti svoje domove samo s najnužnijim stvarima i krenuti na put. To je putovanje u sjećanjima njihovih potomaka  nazvano “Put suza”. Njihov je marš bio dug 1280 km i na njemu je sudjelovao čak 15 000 pripadnika ovog plemena, a zbio se za oštre zime s puno snijega i leda 1838./1939. Pravi problemi pojavili su se za pripadnike ovog plemena kada su stigli do obale zaleđene rijeke Mississippi koju nisu mogli prijeći. Zbog toga su bili prisiljeni čekati zatopljenje, a u tom su čekanju su umirali u velikom broju zbog gladi, iscrpljenosti, nedostatka hrane. Kada su čamci napokon uspjeli probiti led i prevesti ih na zapadnu obalu rijeke tamo su naišli na svoje sunarodnjaka, ali je broj novo pridošlih Indijanaca bio znatno reduciran. Računa se da je na tom putu život izgubilo oko 4000 pripadnika plemena Cherokeeja.

Propaganda opravdavanja

Jackson i njegovi nasljednici opravdavali su ovaj čin kao human i u osnovi dobrovoljan. Takva je propaganda stvarala indiferentnu atmosferu u javnosti koja se zbog toga nije ni najmanje uzrujavala. Akt preseljenja podržavali su oni bijeli doseljenici koji su silom željeli prisvojiti indijansku zemlju i na osnovu nje ostvariti što veću osobnu korist.

Epilog

Indijanci su izgubili u borbi s agresivnijim protivnikom, bijelim čovjekom, ali domorodci koji i danas žive u rezervatima su iskonska duša Amerike, čija povijest i kultura nije dovoljno istražena i prezentirana javnosti te je još uvijek u sjeni kulture bijelog čovjeka. Nadajmo se da nije daleko vrijeme kada će njihova kultura biti znatno bolje istražena, adekvatnije vrednovana i prezentirana bez iskrivljavanja povijesnih činjenica.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari