Muškarci koji mrze žene: Slučaj Andrewa Urdialesa

Državni tužitelj, rodbina žrtava, mediji i veći dio javnosti tvrdili su da je Andrew Urdiales (1964. – 2018.) monstrum koji zaslužuje smrt. Ako u obzir uzmemo izrazitu okrutnost u izvršenju zločina, kao i potpuno odsutstvo kajanja za osam života koje je pogasio, takva ocjena uistinu ne čudi. Ono što je, međutim, isplivalo na površinu tijekom psihijatrijskog vještačenja ponudilo je jednu drugačiju sliku optuženog. Urdialesovo djetinjstvo bez pretjerivanja bismo mogli opisati kao pakao. Godine sustavnog zlostavljanja slomile su u njemu svaki trag ljudskosti. Strah koji je toliko dugo činio osnovu njegove egzistencije transformirao se u mržnju, bijes koji u jednom trenutku više nije bilo moguće kontrolirati. Žrtva je postala egzekutor.

Ledene siječanjske večeri 1986. godine, mladi zaštitar vršio je posljednji obilazak zgrade Sveučilišta Saddleback u kalifornijskom gradu Mission Vieju. Baš kad se spremao krenuti kući, na parkiralištu kampusa ugledao je ono što je u prvom trenutku smatrao lutkom iz izloga. “Vražji studenti, kakvu su sad psinu smislili?”, ljutito je procijedio, prilazeći predmetu i tresući se od hladnoće. A onda ga je u sekundi oblio znoj: pod njegovim nogama nije ležala nikakva lutka, nego mlada žena, a ono što je smatrao prolivenim vinom bila je lokva krvi koja se već počela zgrušavati. Siroti čovjek ispustio je krik koji je privukao dvojicu studenata. Prišli su mu i zabezeknuto se zagledali u truplo. Jedan od mladića iznenada je problijedio. “Zaboga, pa to je Robbin! Što li se ovdje dogodilo?”

Odgovor na to pitanje dao je detektiv Michael Stephany, koji je prvi stigao na poprište događaja. Iskusnom istražitelju nije trebalo dugo da zaključi kako je djevojka ubijena oštrim predmetom, po svoj prilici lovačkim nožem, a činjenica da je njena haljina bila podignuta skroz do brade upućivala je na neku vrstu seksualnog nasilja. Obdukcija je potvrdila Stephanyjeve sumnje. Patolog je otkrio čak četrdeset jednu ubodnu ranu na tijelu 23-godišnje ljepotice Robbin Brandley, odlične studentice komunikologije. Rezovi na djevojčinim rukama, zaključio je stručnjak, klasične su obrambene rane. Žrtvu je očito netko pokušao silovati, ali je pružila odlučan otpor. Nažalost, bez svjedoka i otisaka počinitelja, istraga je zašla u slijepu ulicu. Obitelj Robbin Brandley punih će jedanaest godina čekati na pravdu. Za to vrijeme, djevojčin ubojica imat će pune ruke posla.

Dvije i pol godine kasnije, u kalifornijskom gradu Cathedral Cityju prijavljen je nestanak 29-godišnje Julie McGhee. Mlada prostitutka posljednji je put viđena u lokalnom baru, u društvu mišićavog muškarca izbrijanog na “nulericu”. Policija isprva nije pridavala mnogo pažnje ovoj prijavi: bilo je uobičajeno da žene Juliena “zanimanja”, skitnice bez stalne adrese, s vremena na vrijeme iščeznu. Tri dana kasnije, pokazalo se da su pogriješili – Julieno beživotno tijelo pronađeno je u zabačenom šumarku izvan grada. Premda je truplo bilo u užasnom stanju, zbog kojota koji su se pogostili ostacima, metak u lubanji sirote djevojke jasno je pokazivao kako je skončala.

Dva mjeseca kasnije, slična je sudbina stigla Julienu kolegicu Mary Ann Wells. U neposrednoj blizini leša, policajci su pronašli kondom pun sperme, po svoj prilici ubojičin. DNK analiza nije urodila plodom – počinitelj očito nije bio prethodno kažnjavan, pa nije bilo uzorka za usporedbu. Kad je i treća prostitutka iz okruga, maloljetna Tammie Irwin, pronađena prostrijeljene glave, kalifornijski detektivi shvatili su da imaju posla sa serijskim ubojicom. U sva tri slučaja korišteno je isto oružje, pištolj kalibra 45. Nitko, međutim, nije povezao ove zločine s ubojstvom Robbin Bradley. Profili žrtava odveć su se razlikovali: tri siromašne prostitutke imale su malo zajedničkog sa studenticom iz imućne obitelji.

Jennifer Asbenson, 19-godišnja medicinska sestra iz Palm Springsa, te je večeri bila dežurna u domu za djecu s teškoćama u razvoju. Kad joj je autobus pobjegao pred nosom, umalo se rasplakala: zar je moguće da će ona, oličenje odgovornosti i discipline, zakasniti na posao? Tad je muškarac obrijane glave zaustavio svoj bijeli kombi te joj ljubazno ponudio prijevoz. Prihvatila je, a na rastanku su se pozdravili kao stari znanci. Kad je u šest sati ujutro završila smjenu, nemalo se iznenadila ugledavši svog spasitelja pred vratima doma. “Rekla si mi kad završavaš s poslom, pa sam te htio iznenaditi. Dopusti mi da te odvezem kući; tako lijepa djevojka ne bi smjela hodati sama po ovom čudnom kvartu!”, bile su riječi kojima ju je još jednom namamio u automobil. Koliko je pogriješila u procjeni, shvatila je nakon samo nekoliko prijeđenih kilometara. Umjesto do njene kuće, neznanac ju je odvezao do šumarka u okolici grada. Stavio joj je nož ispod vrata, a potom joj vezao ruke ljepljivom trakom. Potom ju je bacio na tlo, razrezao joj odjeću nožem i divljački je silovao. Tolikom joj je žestinom stezao vrat da se u jednom trenutku onesvijestila. Probudit će se u silovateljevom prtljažniku, potpuno svjesna onoga što slijedi. “Znala sam da će me ubiti. Isprva sam paničarila, a onda kao da mi je neki glas rekao da se smirim i potražim izlaz. Zubima sam grizla ljepljivu traku na rukama, i nakon desetak minuta uspjela osloboditi ruke. Naslijepo sam pretraživala po prtljažniku, da bih pronašla mehanizam za otvaranje. Kad sam osjetila da vozilo usporava, iskočila sam na cestu. Premda sam se jako ugruvala, znala sam da ne smijem izgubiti ni trenutka, pa sam počela trčati. Kad sam čula da manijak koči i psujući izlazi iz vozila, potrčala sam još brže!”, ispričala je kasnije.

Jennifer je imala ludu sreću: baš u tom trenutku, zabačenom cestom prolazio je automobil. Uskočila je na suvozačko mjesto i odvezla se na sigurno, a njen napadač je pobjegao. Premda su joj svi govorili kako je sretna što je uspjela pobjeći iz ruku serijskog ubojice (u novinama su je oslovljavali kao “onu koja je pobjegla”), Jennifer je bila duboko traumatizirana. Narednih desetak godina, svaku je noć sanjala napadača i budila se okupana znojem.

Ubojica je u međuvremenu ponovno udario, a prostitutke su i dalje bile njegova primarna meta. Mlada Denise Maney pronađena je u jarku, gola, silovana i teško pretučena. Od lica joj nije preostalo gotovo ništa – napadač joj je stavio pištolj u usta i povukao okidač! A onda je promijenio mjesto djelovanja: u Illinoisu, na drugoj strani zemlje, pronađena su trupla Laure Uylaki, Cassandre Corum i Lyn Huber. Osim što se razmak između ubojstava smanjivao, ozljede na truplima postajale su sve jezivije. Huber i Corum bile su gotovo neprepoznatljive zbog silnih rana koje im je napadač nanio nožem. Ubojičin “potpis” i dalje je, međutim, ostao nepromijenjen: meci kalibra 45 pronađeni su u tijelu svih žrtava.

Tri mjeseca nakon zadnjeg ubojstva, policajac Warren Frey u Indiani je zaustavio bijeli kombi. Primijetio je, naime, da je u njega ušla prostitutka koju je barem desetak puta uhićivao. Vozač, 31-godišnji Andrew Uriales, pokazao se iznimno ljubaznim i susretljivim. Frey ga je umalo pustio s opomenom, ali je tada primijetio dvije stvari: kombi je bio besprijekorno čist, kao da je netom izriban, a na stražnjem sjedalu nalazila se ljepljiva vrpca. “Gospodine, zamolit ću vas da na trenutak iziđete iz vozila!”, rekao je Frey, vodeći se dugogodišnjim policijskim instinktom. Urdiales je poslušao. Kad je policajac u pretincu za rukavice pronašao pištolj kalibra 45, znao je da je igra završena.

Premda je uhićen samo zbog nezakonitog posjedovanja oružja, Urdiales se u narednih nekoliko sati raspričao o ubojstvima koja je počinio. Pokazalo se da su svi njegovi zločini bili potaknuti nekontroliranim bijesom. “Nijednu nisam planirao koknuti, ali su me razljutile svojim bezobraznim komentarima. Nisu pokazale poštovanje i zato su kažnjene!”, ispričao je s neskrivenim prozvukom ponosa. Na kraju je otkrio da je njegova prva žrtva bila studentica iz Mission Vieja, djevojka koju nitko nije povezao s ostalim žrtvama. Premda su, tijekom suđenja, isplivali brojni detalji iz ubojičina nesretnog djetinjstva (odrastao je u domu u kojem su alkoholizam, nasilje i incest prenošeni s generacije na generaciju, a činjenica da ga je starija sestra prisiljavala na seks po svoj je prilici uzrokovala njegovu patološku mržnju prema ženama!), osmerostruki ubojica u proljeće 2002. godine osuđen je na smrt. Kazna mu je kasnije preinačena u doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. Dana 2. studenog 2018. godine, počinio je suicid.

Piše: Lucija Kapural

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari