Muškarci koji mrze žene: Krvavi put poremećenog policajca

Obitelj Schaefer iz predgrađa Wisconsina ni po čemu nije odskakala od ostalih obitelji u susjedstvu: otac je bio trgovački putnik, majka kućanica, a troje djece mirno, pristojno i počešljano na razdjeljak. Pas je veselo lajao u dvorištu omeđenom svježe obojanom ogradom, a na otiraču pred kućnim pragom zlatnim je nitima bila izvezena riječ “Dobrodošli!”. Susjedi koji su viđali Schaeferove na nedjeljnoj misi divili su se bijelim uštirkanim košuljama dražesne djece, a Gerard, najstariji sin, uvijek bi ljubazno popričao s vremešnim gospođama. Bogobojazne staričice, dakako, nisu ni slutile da dječak u tim trenucima zamišlja kako bi one izgledale – oderane kože!

Za razliku od ozbiljna, marljivog Gerarda, njegova sestra Sara nikad se nije morala truditi da zadobije roditeljsku pažnju. O, kako je mrzio tu malu vješticu, njene zlatne uvojke i slatki osmijeh! Kad bi svi zaspali, ušuljao bi se u sestrinu sobu, sjeo u njenu ružičastu fotelju i masturbirao. Slike rasporene Sarine utrobe, priznat će godinama kasnije, svaki bi put razbuktale vatru u njegovim preponama.

Kad je Gerardu bilo četrnaest godina, obitelj seli u Fort Lauderdale u Floridi. U toj američkoj saveznoj državi, u razdoblju od 1969. do 1973. godine, pod rukama poremećenog mladića izdahnut će deseci djevojaka. Isprva, malo tko je mogao primijetiti mrak u Gerardovoj duši. Odličan student književnosti, uz to naočit, bio je predmet uzdaha kolegica s faksa. Osobito se isticao na kolegiju kreativnog pisanja. Njegov mentor pohvalio je stil mladićevih kratkih priča, no imao je problema s njihovim sadržajem. Redovito su, naime, uključivale eksplicitne opise silovanja, mučenja i ubijanja mladih djevojaka. Zabrinut, profesor je poslao Schaefera na razgovor s fakultetskim psihologom, a ovaj je zaključio da je rječiti student “osoba bujne mašte, nimalo opasna po okolinu”. Bila je to, nažalost, pogrešna dijagnoza.

Nakon diplome, Schaefer se zaposlio kao profesor u srednjoj školi i oženio kolegicom s fakulteta Marthom Fogg. Na tome radnom mjestu neće se dugo zadržati: nakon što ga je kolega zatekao kako masturbira u ženskom zahodu, dobio je momentalni okaz. Schaefer je, dakako, znao tko je za to kriv: maloljetne namiguše koje su ga sustavno provocirale dolazeći na nastavu u pripijenim haljinicama! Vraćajući se kući toga dana, kipio je od bijesa. Igrom sudbine, sreo je susjedu Leigh Hainline, ljubaznu plavušu anđeoskog lica. Požalio joj se da je dobio otkaz, okrivivši za to “direktora koji ga je otpočetka imao na piku”. Rekao joj je da mora prošetati kako bi razbistrio misli, a ova mu se, zabrinuta za njega, odlučila pridružiti. Bit će to posljednja šetnja u njenom životu. Leighin suprug, s kojim se zadnjih mjeseci stalno svađala, pretpostavio je da ga je napustila te nestanak mlade žene nije prijavio policiji.


Ni Gerardov brak nije funkcionirao. Nakon što je Martha pronašla zalihu dječje pornografije u njegovom ormaru, podnijela je zahtjev za razvod braka. Osramoćeni profesor tada se odlučio na promjenu karijere: upisuje policijsku akademiju i postaje zaštitnik zakona. Premda se kao policajac nije naročito isticao, postajao je sve vještiji u onome što ga je doista zanimalo – silovanju, mučenju i ubijanju. Policijska značka pritom mu je sjajno služila: zaustavljao bi mlade autostopistice, objasnio im da je to što rade opasno jer se “nikad ne zna kad bi mogle naletjeti na kakvog manijaka”, a potom bi im ponudio prijevoz. Jednom kad su bile u njegovoj moći, nije se zaustavljao: žrtve bi omamio kloroformom, odvezao u šumu i zavezao za stablo. Kad bi se osvijestile, opetovano ih je silovao, bičevao i kidao im meso nožem, da bi im naposljetku, kad bi se umorio, prerezao vrat. Leševe bi tada sasjekao pilom a njihove ostatke spaljivao. U prve dvije godine Schaeferovog rada u policiji, na tom je području nestalo desetak djevojaka. Najmlađa od njih, učenica Wendy Stevenson, imala je samo osam godina. Kako su mnoge od maloljetnih Schaeferovih žrtava već ranije bježale od kuće, a njihova tijela nikada nisu pronađena, nije provedena opsežnija istraga. Uvjeren da ga nikad neće uhvatiti, ubojica je postao neoprezan.

Jednoga svibanjskog dana patrolirao je u svome plavom “Datsunu”, kad je uz rub ceste spazio dvije djevojke s podignutim palčevima. Ponudio im je prijevoz, a ove su radosno prihvatile. Pola sata kasnije, Pamela Wells i Nancy Trotter će, zavezane za stablo, preklinjati otmičara za milost. Da se u tom trenutku nije oglasio Schaeferov voki-toki, djevojke bi po svoj prilici završile prerezanih vratova. “Moram se vratiti u postaju, ali obećajem da ću se brzo vratiti i tako vas lijepo obraditi da vas ni rođena majka neće prepoznati!”, dobacio je siroticama prije nego što je sjeo u automobil i odjurio. Srećom, osamnaestogodišnja Pamela uspjela je ostati pribranog duha, izvući sklopivi nož iz zadnjeg džepa te pretezati spone sebi i prijateljici. “Trči koliko te noge nose!”, rekla je prestravljenoj Nancy. Bio je to dobar savjet. Otmičar se vratio nepunih pola sata kasnije.

Shvativši da su djevojke pobjegle, Schaefer se vratio u postaju i pokucao na vrata pretpostavljenog. “Šefe, upravo sam napravio veliku glupost!”, progovorio je drhtavim glasom, a potom “složio” sljedeću priču: pokupio je dvije autostopistice te ih, kako bi im zorno ukazao na opasnost takva ponašanja (!), zavezao za drvo. Schaefer je uhićen, no ne i zaustavljen. Zvuči suludo, no sudac je “popio” njegovu krajnje neuvjerljivu priču te ga je zatvorio na samo godinu dana. Zbog dobrog ponašanja, na slobodi se našao nakon šest mjeseci. Susan Place i Georgia Jessup, šesnaestogodišnje odlikašice i sportašice, platit će sučevu blagost glavom. Kad su njihova unakažena tijela pronađena u šumi, Schaeferov nekadašnji šef imao je prilično jasnu ideju tko bi mogao biti počinitelj. Ishodio je nalog za pretres kuće bivšeg djelatnika, a ondje, u staroj škrinji skrivenoj u garaži, jedan mladi detektiv pronašao je dokumente Susan Place i Georgije Jessup, kao i odjeću, nakit te novčanike koji su pripadali najmanje trima neidentificiranim djevojkama.

Kako tijela ostalih žrtava nikada nisu pronađena, Schaeferu je suđeno “samo” za ubojstva Susan Place i Georgije Jessup. Dobio je doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja, a kolegi u ćeliji kasnije se hvalio kako je svojim nožem “precizno obradio najmanje trideset bezvrijednih kurvica”. Schaefer će i sam doznati kakav je osjećaj kad ti hladno sječico prodire kroz tkivo. Dana 3. prosinca 1995. godine, pola sata nakon što se sa zatvorenikom Faustinom Riverom posvađao oko šalice čaja, pronađen je u nužniku. Na njegovu beživotnom tijelu nalazile su se 44 ubodne rane, a grkljan mu je bio prerezan. U otvorenim očima serijskog ubojice, ispričat će kasnije svjedoci, čitao se čisti užas.

Piše: Lucija Kapural

Komentari