Metode koje su ljudi kroz povijest koristili kako bi nanijeli bol drugim ljudima praktički su neiscrpne. Premda bismo ih, s gnušanjem, lako mogli proglasiti nehumanima, tužna je činjenica da su one ljudske, isuviše ljudske… Naime, niti jedno drugo biće ne muči – s predumišljajem – pripadnike svoje ili neke druge vrste. Ako imate osjetljiv želudac, savjetujemo vam da preskočite naredne retke!
1. Klade, spaljivanje na lomači, metalna kruška koja se umeće u usta a potom otvori, željezna djevica, kotači za lomljenje, sprave za rastezanje – pomahnitala srednjovjekovna mašta nije imala granica po pitanju torture. Naprava koju je izumio stanoviti Ippolito Marsili, poetično nazvana “Bdijenje”, trebala je, u tom kontekstu, predstavljati korak ka humanijem pristupu mučenju. Koliko je humana doista bila, procijenite sami: nagu žrtvu bi konopcima podigli iznad drvene piramide koja je stajala na nekoj vrsti postolja, a potom je polako spuštali, dok bi joj se vršak zabijao u anus ili vaginu. Ideja je bila održati žrtvu što je moguće dulje budnom – otuda naziv. Kad bi se ova uslijed nesnosne boli onesvijestila, polili bi je vodom te ponovno nataknuli na piramidu, sve dok ne bi priznala ono što joj se stavljalo na teret ili, što je bilo praktičnije, umrla.
2. Tijesci za glav bili su hit među srednjovjekovnim napravama za mučenje. Služili su, pogađate, za gnječenje glave optuženog, najčešće kakvog heretika. Kako bi se spriječilo da ovaj neumjesnim vrištanjem ometa tijek misli prisutnih juridičkih i teoloških autoriteta, osmišljene su zgodne sprave slične kacigama, čiji bi se jedan dio ugurao u usta, katkad s dodatkom koji je probijao nepce. Smrt bi obično nastupila kad bi zubi eksplodirali od pritiska i raznijeli čeljust. Oči bi iskočile iz duplji, a na samom kraju mozak je curio kroz uši.
3. Izdajnici su kroz povijest kažnjavani na posebno okrutne načine. Godine 1352. u Engleskoj je donesen tzv. “Zakon o izdaji”, koji je vrlo precizno propisivao što s takvima treba činiti. Najgore su prolazili oni koji su kovali zavjeru protiv kralja i njegove obitelji ili, nedajbože, počinili regicid. To se smatralo činom koji osobu briše iz zajednice ljudskih bića, pa se s njom moglo postupati krajnje neljudski. Muškarca koji bi bio proglašen krivim za zločin nad zločinima pričvrstili bi za poveću dasku, a a potom bi ga konj vukao po zemlji do mjesta smaknuća. Teško izranjavan no još uvijek živ, osuđenik je ondje bio dignut na vješala. Na omči se koprcao do trenutka kad je počeo gubiti svijest, a potom bi ga polili vodom, da dođe k sebi. Slijedilo je sadističko iživljavanje najgore vrste: izvršitelj kazne nesretnika bi kastrirao te, uz asistenciju konja, raščetvorio.
4. Škakljane povezujemo sa smijehom i zabavom, no u prošlosti je korišteno kao metoda torture. U vrijeme dinastije Han, dugotrajnom škakljanju, koje izaziva snažnu nelagodu ali ne ostavlja nikakve fizičke tragove na tijelu, podvrgavani su kineski zarobljenici od kojih je valjalo izvuči kakvu važnu informaciju. Navodno su sadističko škakljanje poznavali i antički Rimljani, i to sa zabavnim twistom – stopala kažnjenika lizale su koze!
5. Mučenje vodom, drevna kineska metoda totrure, na prvi pogled ne zvuči odveć strašno – podrazumijevalo je da se žrtvi na čelo izlijeva voda, kap po kap. Stručnjaci, međutim, tvrde da je riječ o jednom od psihički najviše iscrpljujućih načina mučenja u povijesti. Oni koji su ovom užasu bili podvrgnuti kroz više dana u pravilu bi izgubili razum – obrazac kapanja nikad nije bio pravilan, pa bi neočekivani naleti hladnoće držali žrtve budnima, u stanju teške anksioznosti.
6. Prema nekim zapisima, u drevnoj Kini za mučenje i pogubljenje najtežih zločinaca korišten je – bambus! Krvnik bi izbojke ove biljke naoštrio nožem, pretvorivši ih u mala koplja. Žrvu bi potom objesio vodoravno, s leđima okrenutim prema mladicama. Kako su ove rasle, probile bi kožu nesretnog čovjeka, rastrgale unutrašnje organe te se u konačnici probile na drugu stranu njegova tijela. Smrt je bila polagana i neopisivo bolna – neki su navodno izdahnuli tek nakon tri dana agonije!
7. Iza naziva lingchi (u slobodnom prijevodu, “smrt od tisuću rezova”) krije se jedna od najokrutnijih praksa u povijesti ljudskog roda. Kao metoda mučenja i egzekucije, primjenjivala se gotovo tisuću godina: prvi zapisi o njoj sežu iz 905., perioda vladavine dinastije Qing, a izvan zakona je stavljena tek 1905., kad su u Kini zabranjena javna pogubljenja. Rezervirana za najgore od najgorih – državne izdajnike, ubojice roditelja i gospodara te protivnike konfucijanizma – pretpostavljala je polagano komadanje čovjeka sve dok ovaj ne izdahne.
8. U antičkom Rimu, patricid se smatrao najgorim zločinom koji čovjek može počiniti te je, kao takav, za sobom povlačio najgoru kaznu koje se zakonodavac mogao domisliti. Bila je to poena cullei, odnosno “kazna vreće”.Kad bi ocoubojica prolio stanovitu količinu krvi, na glavu bi mu nataknuli vučju kožu, a na noge drvene cipele. Na simboličan način, time su ga htjeli spriječiti da oskvrne zrak ili tlo pod nogama. Tada je na scenu stupala već spomenuta vreća: u nju bi, u društvu nekoliko životinja – najčešće psa, pijetla, majmuna i zmije – zašili osuđenika te ga bacili u rijeku ili more. Kao da utapanje nije dovoljno strašno, životinjska pratnja imala je funkciju poniziti ocoubojicu, pokazati da nije bolji od zvijeri.
9. U srednjovjekovnoj Engleskoj, homoseksualnost se kažnjavala smrću.. Jedna od metoda bila je okrenuti “prijestupnika” naopačke, gležnjeve mu zavezati za gredu, a potom ga lagano piliti od mošnji do glave. Kako bi zbog ovoga položaja krv jurnula u glavu, žrtve su dugo umirale. Ništa ugodniji nije bio tretman na kotaču za mučenje. Nesretnika bi privezali za tu drvenu napravu, smrskali mu sve zglobove golemim čekićem, a potom ga ostavili kao jelo gladnim vranama.
10. Počevši od toltečke ere naovamo, sve stare meksičke civilizacije prakticirale su ljudska žrtvovanja. Do vrhunca su ih doveli Azteci, koji su tijekom šesnaestog stoljeća prolili hektolitre krvi na žrtvenim oltarima. Žrtva, najčešće ratni zarobljenik, bila je prisiljena leći na kamen, nakon čega bi joj krvnik snažnim udarcem nožem od kremena otvorio prsni koš, izvadio srce te ga prikazao Suncu. Nakon toga, žrtvi bi se odrubila glava, a lubanja bi se dodala ljudskim ostacima koji su se skupljali na specijalnom stalku zvanom tzompantli. Horor je tu tek počinjao: oderanu kožu žrtava navlačili su svećenici, poput svečane haljine!
11. Otkriće da su Amerikanci zarobljenike u Guantánamu podvrgavali tzv. waterboardingu, metodi mučenja u kojoj se žrtvi preko glave stavlja vreća te se na nju izlijeva voda, šokiralo je svjetsku javnost. Ta tehnika, kojom se simulira iskustvo utapanja, nije, međutim, američki izum – razvili su je maštoviti španjolski inkvizitori, koji su je nazivali “iskušenjem vode”. Bila je popularna zato što nije ostavljala tragove na tijelu niti nered koji bi kasnije trebalo čistiti.
12. Strappado, poznat i kao corda te obrnuto vješanje, bio je popularna metoda mučenja srednjovjekovnih inkvizitora. Ruke optuženika vezivale su se iza njegovih leđa, a potom bi se čvrstim konopcem pričvrstile za visoku drvenu konstrukciju. Taj tretman rezultirao je trenutačnim ičšašenjem ramena i nepodnošljivom bolovima. Ako bi viseći bio odveć žilav da prizna ono što mu se stavljalo na teret, krvnik ga je spuštao gore-dolje, što je bol činilo još strašnijom. Za one koji su se pokazali najtvrđim orasima postojao je i treći stupanj patnje, privezivanje golemih utega na noge, što je vrlo često rezultiralo smrću.
13. Jeste li čuli za “lešinarevu kćer”? Riječ je o spravi za kompresiju tijela. U šesnaestom stoljeću, za vladavine engleskog kralja Henrika VIII., izumio ju je njegov podanik Leonard Skevington, stražar u zloglasnu londonskom Toweru. Radilo se o željeznom obruču u obliku slova “A”, s otvorima za vrat, ruke i noge. Kad bi se naprava zategnula, osuđenikova rebra i kralježnica polagano bi se drobili a, uslijed strašnog pritiska, iz očiju i nosa potekli bi mu mlazovi krvi! Riječ “lešinar” (eng. “scavenger”) duhovita je inačica Skevingtonova prezimena.
Piše: Lucija Kapural
