Mučenje glazbom u nacističkim logorima smrti: Cilj? Potpuni mentalni slom!

Teško je zamisliti iz današnje perspektive glazbu kao sredstvo mučenja, no za njom su posegnuli nacisti kako bi mentalno slomili zatvorenike. Njome se napadala osobnost zatvorenika. Bila je to posebna i nova vrsta nasilja.

Židovi financirali sustav ozvučenja

Koristeći u to vrijeme novu tehnologiju nacisti su uz pomoć sustava ozvučenja počeli manipulirati zatvorenicima. Dachau je u tome prednjačio u odnosu na druge logore. Logor Dachau je otvoren 22. ožujka 1933., u zatvorenoj tvornici streljiva u koju se moglo smjestiti do 5000 zatvorenika. Zapovjednik logora Theodor Eicke je bio odgovoran za reorganizaciju sustava nacističkih logora i svoj novi model koji je uključivao sustav ozvučenja je prvo iskušao u spomenutom logoru, a kasnije je primjenjivan i u drugim logorima. Kako bi financirali taj novi sustav nacisti su tražili od židovske zajednice da ima da potrebna sredstva. Židovi su pristali na to jer nisu imali drugog izbora, ali su u zamjenu tražili humaniji tretman židovskih zatvorenika, što naravno nije ispoštovano. Sustavi ozvučenja su bili postavljeni na više mjesta u logorima, kako bi glazba bila svugdje prisutna i čula se u vanjskom i unutrašnjem prostoru. Jednostavno se od glazbe i govora koji su puštani periodično tijekom dana niste mogli izolirati. Broj raspoloživih ploča bio je mali, ali je zato glazba bila izuzetno glasna. U početku se nastojala u zatvorenicima osvijestiti važnost i nadmoć njemačkog kulturnog identiteta. Glazba je najčešće svirala u vrijeme prozivke, obroka i u večernjim satima, a završavala je njemačkom himnom.

Uvođenje prisilnog pjevanja


U to početno vrijeme u logorima su bili zatočeni prvenstveno njemački Židovi koji su tijekom parlamentarnih izbora morali glasati, jer im još to pravo nije bilo oduzeto, te su bili prisiljeni izaći na izbore, i glasati za naciste. Bili su prisiljeni osim glazbe slušati uznemirujuće Hitlerove govore koji su znali trajati satima. Tijekom slušanja bilo im je zabranjeno govoriti. Jedan od zatvorenika Wenzel Rubner je pribilježio: “Za nas radio nije predstavljao oblik zabave već novi oblik torture za naše duše.” Zatvorenici su na kraju iscrpljujućeg radnog dana morali i sami pjevati, ukoliko pjevanje nije bilo dovoljno dobro morali su pjevanje ponavljati iz početka, što je moglo potrajati satima.

Glazba kao pratnja fizičkom maltretiranju

Glazba se puštala i tijekom ispitivanja i mučenja zatvorenika. U koncentracijskim logorima glazba je dobila novu dimenziju postala je dodatak sadizmu i više nije pružala nikakav osjećaj ugode. Doktorandica Melisse Kagen radila je istraživanje puštanja glazbe u koncentracijskim logorima i otkrila je da je s obzirom na početan mali broj zatvorskih čuvara upravo ona bila sredstvo održavanja kontrole bez stvarne dostatne fizičke prisutnosti osoblja. Zatvorenici su željeli najčešće samo umrijeti u miru, ali glasna glazba i nacistička propaganda oduzimala im je i posljednji dio mira odnosno prostora za spokojniju smrt.

Uvođenje logorskih orkestara

S vremenom su u logore uvedeni orkestri. Glazbenici su imali nešto boji status od ostalih zatvorenika jer su bili smješteni u odvojenim barakama, dobivali su bolje obroke, bolju odjeću i češću mogućnost kupanja. Oni su morali svirati prilikom dolaska novih zatvorenika. Neuroznanstvenici smatraju da je ovaj način primjene glazbe pogubno utjecao na mentalno zdravlje jer ljudski mozak nastoji pronaći red u kaosu, a u sudaru s nepoznatim dolazi samo do povećanja razine stresa i psihičkih oboljenja. Dok se slušala glazba zatvorenici su morali prisilno stajati, često bez obroka, izloženi ekstremnoj hladnoći i vrućini, i uopće različitim vremenskim prilikama ili neprilikama.

Razvoj metodologije maltretiranja

Kroz vrijeme metode maltretiranja glazbom su se razvile i postojalo je nekoliko osnovnih vrsta. Prva je imala funkciju discipliniranja tijekom prozivke i marširanja. Pjevanje uz marš održavalo je ritam hoda i skraćivalo dojam udaljenost između logora i radnog mjesta te utjecalo na pozitivan doživljaj od strane vanjskog svijeta. Druga vrsta je bila dodatak tjelesnom mučenju kao dodatno psihičko poniženje koje je išlo paralelno s onim fizičkim. Zatvorenicima je bila nužna energija za preživljavanje, a ovakvo psihološko mučenje im je oduzimalo potrebnu snagu zbog čega je ova vrsta torture doprinjela bržem propadanju zatvorenika. Ipak, u logorima su se razvili svojevrsni pokreti otpora, u vidu osnivanja posebnih zborova koji su imali pozitivan učinak na zatvorenike, a koji su stvarali osjećaj zajedništva i određene trenutačne ugode.

Početkom Drugog svjetskog rata maltretiranja glazbom su se pogoršala

Kada je započeo Drugi svjetski rat maltretiranja su se dodatno usavršila. Tako je dokumentiran primjer maltretiranja u kojem su usred hladne zime 1942. dvojica pijanih SS-ovih stražara tukli zatvorenike u dvorištu jednog od logora. Jedan od stražara je izdvojio zatvorenika i držao mu pištolj na prsima i naredio mu da pjeva Ave Mariju. Zatvorenik u početku nije mogao pjevati jer je bio prestravljen. Ostali zatvorenici su ga ohrabrili nakon čega je zapjevao jasno i glasno, uz suze koje nije mogao kontrolirati. Što se dogodilo s ovim zatvorenikom nije poznato, no ukoliko je preživio sigurno više nikada pjesmu Ave Marija nije mogao doživjeti na isti način kao prije tog čina zlostavljanja.

Pjevanje i u trenutku ubijanja

Cijela ova tortura nametala je često zatvorenicima da svojom pjesmom i intonacijom izražavaju pozitivne emocije koje su bile u potputnoj suprotnosti onima koje su u tom trenutku osjećali. Kada je započeo Drugi svjetski rat struktura zatvorenika se promijenila i mnogi od njih nisu znali njemački jezik zbog čega su bili učestalo kažnjavani. Među žrtvama koje su morale pjevati u trenutku dok su se na njima nacisti iživljavali bio je i poznati židovski operni pjevač Georg Adler, kojeg su nakraju u jednom od tih brojnih maltretiranja i ubili. Njegovo ubojstvo zbilo se u koncentracijskom logoru Sachsenhausen u ljeto 1940.

Ženski orkestri u boljem položaju od muških

U logoru u Birkenau postojao je muški i ženski orkestar. Prvo je osnovan muški 1942., a iduće godine i ženski. Dirigentica ženskog orkestra bila je Alma Rosé, nećakinja Gustava Mahlera. Muškarci iz orkestra su bili prisiljeni svirati u orkestru i svakodnevno ići na prisilan rad jer su bili lako zamjenjivi. U tom je smislu položaj žena glazbenica bio nešto lakši jer su one dane provodile u vježbanju. To je bila posljedica jednostavne činjenice da su bile teže zamjenjive jer je tada bilo malo žena glazbenica.

Glazba je pratila izbor zatvorenika za plinsku komoru

Glazba je uvedena i prilikom odabira zatvorenika za plinsku komoru. Glazbenici su često morali svirati za naciste nakon što su ovi počinili masovna ubojstva kako bi se opustili. Ovakav moderan sustav mučenja dovodio je do psihološkog raspada zatvorenika. Nijemci su time željeli pokazati vlastitu nadmoć i profinjenost te napraviti razliku između “ljudi” i “ne-ljudi”. Bila je to nova vrsta torture koja je bila usmjerena na osjećaje.

Suvremeni primjeri

Novi izvještaji o zatvorenicima u zaljevu Guantanamo ili iz Afganistana potvrdila je da je ova tehnika mučenja glazbom nekada razornija od samog fizičkog mučenja. Stavite li se u situaciju da slušate glazbu koja je u vama, u nekom normalnom životu, stvarala osjećaj ugode i da se, u jednom trenutku, nađete u okolnostima u kojima ona prati određenu vrstu “pakla” kojega prolazite, to bi u svima nama stvorilo mentalni kaos i dodatnu psihičku neuravnoteženost zbog čega je ova vrsta torture izrazito destruktivna. Glazba je važan dio našeg identiteta i osjećaja sebstva, nacisti su tu spoznaju vješto iskoristili kako bi uz fizičko uništavanje narušili i na kraju slomili identitet zatvorenika.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari