Most smrti: Kolaps vijadukta u Genovi u smrt je povukao 43 osobe!

Fotografija: YouTube screenshot

Dana 4. rujna 1967. godine, u Genovi je svečano otvoren vijadukt Polcevera, u to vrijeme jedan od najdužih visećih mostova na svijetu. Impresivno betonsko zdanje protezalo se dužinom od gotovo dvanaest tisuća metara, povezujući gradske četvrti Sampierdarena i Cornigliano te, što je još važnije, predstavljajući podršku europskog pravca E80, koji spaja Italiju i Francusku. Visok četrdeset i pet metara, premošćivao je vječno ushuktalu rijeku Polcevera te gusto naseljeno područje s nekoliko tvornica i golemim željezničkim skladištem. Gradski odličnici pružali su jedni drugima ruke i kočoperili se pred objektivima fotoaparata, tadašnji predsjednik Giuseppe Saragat prerezao je crvenu vrpcu, a pjenušac je potekao u potocima.

Razloga za ovakvu pompu itekako je bilo: ova vitalna prometnica, konstrukcija čuvenog arhitekta Riccarda Morandija, gradila se duže od četiri godine i koštala je gotovo četiri milijarde talijanskih lira. Most Morandi, kako su mu po njegovu graditelju tepali, uljepšao je vizuru grada te postao izvorom nacionalnog ponosa. U trenutku kad je pušten u promet, smatran je jednim od najčvršćih i najstabilnijih mostova na svijetu. Nažalost, nije bilo tako. Nešto više od pola stoljeća nakon otvaranja, most se urušio se pod težinom vozila nagomilanih na njemu. Četrdeset troje ljudi skončalo je na stravičan način, a osamnaestoro je bilo ranjeno. Stradali su i oni koji su živjeli ispod sive betonske zmije: domovi šest stotina ljudi su doslovce zdrobljeni.

Da stvar bude tragičnija, stručnjaci su godinama upozoravali na ovaj problem. Koncem 2009. izrađena je studija čiji zaključak je bio nedvosmislen: rušenje postojećeg i izgradnja novog mosta jedina je opcija. Birokratski kotačići su se, međutim, okretali sporo… Odveć sporo. Rekonstrukcija mosta započela je 2018. no bilo je već prekasno. Dana 14. kolovoza te godine, u 14 sati i 36 minuta, dvije stotine metara dugačka dionica mosta se urušila, povukavši za sobom tridesetak vozila. Dogodilo se to za snažna ljetnog pljuska, u trenutku u kojem je, prema izjavama svjedoka, munja udarila u most.

Promet u okolici trenutačno je obustavljen, u čitavoj Liguriji proglašeno je izvanredno stanje, a narednih dana telegrami sućuti stizali su sa svih strana svijeta. Simbol tragedije postala je fotografija koju su prenijeli svi svjetski mediji: plavo-zeleni kamion, koji je ostao visiti na samom rubu iznenada razjapljene provalije (tridesetsedmogodišnji vozač čudom je ostao živ!).

Kad su suze isplakane, prešlo se na drevnu igru prebacivanja krivnje. Političari su optuživali graditeljsku kompaniju – i jedni druge – za nemar, pljuvalo se po inženjeru koji je izjavio da most može trajati i više od stotinu godina, prozivana su i proračunska pravila Europske unije, a dionice “Atlantije”, kompanije zadužene za izgradnju i održavanje talijanskih autocesta, u tri dana su pale za dvadeset pet posto. Povela se velika rasprava o sigurnosti infrastrukture diljem Europe, s nimalo optimističnim zaključcima.


Premda uzrok tragedije nikada nije do kraja rasvijetljen, pretpostavlja se da je za nju dijelom kriva sama konstrukcija, dijelom korozija uslijed zagađenja i slanosti morskog zraka, a dijelom loše održavanje. Pri gradnji Morandija, prvi put su, naime, korištene nove tehnike te materijali poput prednapregnutog betona, kojim su bili zaštićeni čelični kablovi, posebno dizajnirani da izdrže napregnuća. Zahvaljujući tome, most je bio lakši i snažniji, s minimalnim utroškom skupog čelika, ali su se na njemu već nakon dvadeset godina pojavila napuknuća.

U lipnju 2019. godine, ostaci mosta dignuti su u zrak u kontroliranoj eksploziji, za što je upotrijebljena tona dinamita. Nedugo potom, započela je gradnja novog mosta. Produkt kreativnosti arhitekta Rienza Piana, dovršen je u proljeće 2020. godine, a na njemu je danonoćno radilo više od pet stotina ljudi, ne posustajući čak ni zbog kaosa uzrokovanog pandemijom Covida-19. Svečano je otvoren 3. kolovoza te godine te javnosti predstavljen kao “simbol nade i uskrsnuća Italije”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari