Nekrofilija se definira kao psihoseksualni poremećaj doživljavanja spolnog užitka pri maštanju, doticaju ili općenju s mrtvim tijelom. Njeni uzroci mogu biti različiti – biološki (rani poremećaj u tjelesnom razvoju), psihosocijalni (neprimjeren seksualni razvoj) ili kontekstualni (primjerice, smrt partnera s kojom se ožalošćeni ne može pomiriti). Premda se ne tretira svugdje kao teško kazneno djelo, odvratnost prema ljudima koji ozbiljuju ovakva nagnuća gotovo da je univerzalna. Ovu vrstu parafilije često ćemo naći u biografijama serijskih ubojica, poput Arthura Shawcrossa, Jeffreya Dahmera, Dennisa Nilsena, Teda Bundyja, Garyja Ridgwaya, Andreja Čikatila, Roberta Yatesa, Richarda Ramireza, Petera Sutcliffea, Alberta Fisha i Petera Kürtena. Oskrvnuće trupla jedne mlade žene dugi je niz godina bilo svakodnevica i za stanovitog Carka Tanzlera no, u njegovom slučaju, motiv je bio znatno drugačiji. Ovaj neobičan čovjek protgonist je možda najbizarnije ljubavne priče svih vremena.
Pravim imenom Karl Tänzler, rođen je 1877. godine u Dresdenu, gradu u Njemačkom Carstvu. Podaci o njegovu djetinjstvu malobrojni su i kontradiktorni, no čini se da je potekao iz imućne obitelji i da je već tada bio sklon lažima i ekscentričnom ponašanju. Kao mladić, po tom je pitanju stigao do patološke razine. Primjerice, tvrdio je da je tijekom Prvoga svjetskog rata bio kapetan podmornice, a zapravo je – zbog bijega u Australiju – bio proglašen dezerterom te je nekoliko godina proveo u vojnom zatvoru. Hvalio se i mnogobrojnim izumima, no zapravo se samo kitio tuđim perjem.
Unatoč bujnoj mašti, bio je iznimno bistar i uporan. Stekao je vrhunsko obrazovanje, nakon čega se zaposlio kao radiolog u jednoj od najboljih bolnica u domovini. Dugo je slovio za neženju, da bi u srednjim četrdesetima pred oltar odveo ženu po imenu Doris Schäfer, koja mu rađa dvije kćeri. Obitelj je emigrirala u Sjedinjene Američke Države, skrasivši se u Zephyrhillsu, gradu u Floridi u kojem je već godinama živjela Tanzlerova sestra. Početak u novoj domovini obilježen je tragedijom: mlađa kći, Clarista, umire od difterije. Neki smatraju da je taj događaj napravio duboku pukotinu u Tanzlerovoj ionako krhkoj psihi. Tri godine nakon sprovoda, napustio je obitelj i preselio se u Key West, gdje je dobio posao radiologa u vojnoj bolnici. U to vrijeme, predstavljao se kao Carl von Cosel, tvrdeći da je plemićkog podrijetla. Ondje, na radnome mjestu, lažni grof upoznat će pravu ljubav.
Zvala se Elena Milagro de Hoyos i bila je trideset dvije godine mlađa od njega. Čim je ugledao djevojku blijeda ađeoskog lica i dugačke, poput ebanovine crne kose, Tanzler je znao da želi provesti ostatak života s njom. Kasnije će pričati da mu je duh davno pokojne rođakinje, grofice Anne Constantije von Cosel, nagovijestio da će tog dana sresti tamnokosu ljepoticu koja mu je suđena.
Kakve je osjećaje mlada kubanska imigrantkinja imala prema Tanzleru, nije poznato, no sumnjamo da joj je, u njenom stanju, bilo do koketiranja. U bolnicu je, naime, dovezena s dijagnozom tuberkuloze, koja je u ono vrijeme uglavnom značila smrtnu presudu. Uz to, formalno je još bila u braku, premda ju je suprug, građevinar Luis Mesa, ostavio nedugo nakon što je imala spontani pobačaj.
Iako to nije bio njegov posao, Tanzler je činio sve što je bilo u njegovoj moći, s ove ili one strane zakona, kako bi onu koja ga je mu je postala opsesijom istrgao iz zagrljaja smrti. To je uključivalo davanje eksperimentalnih lijekova, od kojih joj se stanje nakratko poboljšalo. Nažalost, bila je to tek uvertira u neminovno: dana 25. listopada 1931. godine, Elena Milagro de Hoyos zauvijek je sklopila oči. Tanzler, koji je u međuvremenu postao blizak prijatelj njene majke i sestre, raznježio ih je kad je odlučio platiti pokapanje nesretne žene u veličanstvenom mauzoleju. Obitelj Hoyos, međutim, nije ni slutila kakve su zbiljske namjere prosijedog dobročinitelja.
Svale noći, poput tata, ušuljao bi se u mauzolej, otvorivši ga ukradenim ključem. Dok se truplo raspadalo, sjedio je uz njega, pjevajući mu serenade. Konačno, kad su od Elene ostale same kosti, prevezao ih je do svoga doma. Kao sjajnom poznavatelju anatomije, nije mu bio problem poslagati kosti i povezati ih klavirskim žicama. Kad su i zadnji tragovi mesa otpali s lubanje, zamijenio ih je svilenom tkaninom uronjenom u vosak, a u prazne duplje je utisnuo staklene oči. Prsni koš je popunio starim ručnicima, a sveopći dojam groteske zaokružio je raskošnom haljinom i dugačkom crnom perikom.
Narednih sedam godina, tijelo Elene Milagro De Hoyos počivat će u krevetu poremećenog radiologa, staklenih očiju uprtih u ništavilo. Kartonska tuba utisnita u pokojničinu zdjelicu, otkrivena nakon Tanzlerova uhićenja, pokazala je koliko daleko je ovaj otišao u svojoj izopačenosti: leš je oskvrnuo i u seksualnom smislu.
Njegova gnjusna rabota otkrivena je jedne jesenske večeri, kad mu je Elenina sestra Celia banula u nenajavljeni posjet. Premda, srećom, nije otkrila truplo, snažan miris dezificijensa, kao i haljina obješena o vrata, dali su joj naslutiti da se u Tanzlerovoj kući događa nešto čudno. Pozvala je policiju, i tako je stravična istina otkrivena. Na saslušanju, vremešni medicinski djelatnik držao se mirno, tvrdeći da je samo htio biti s onom koju voli. Optužnica protiv njega na koncu je – zbog zastare – odbačena. Slučaj je privukao golemu pažnju američke javnosti – dok je dio ljudi osuđivao Talzlerov postupak, mnogi su ga interpretirali kao ultimativan izraz romantike. Dakako, detalji o kopuliranju s truplom u to vrijeme još nisu bili objavljeni.
Prije nego što je pokopano na tajnoj lokaciji, Elenino tijelo čekalo je još jedno poniženje: bilo je izloženo za javnost u pogrebnom domu u Key Westu, a računa se da ga je u samo nekoliko dana vidjelo gotovo sedam tisuća ljudi.
Tanzlerova opsesija nije prestala ni nakon što su mu oduzeli Elenine ostatke. Nabavio je lutku u prirodnoj veličini te na nju nataknuo pogrebnu masku. Dana 3. srpnja 1952. godine, pronađen je kako mrtav leži u svome krevetu, u zagrljaju “Elene”. Zapisi otkriveni u njegovom domu svjedoče da se, pred kraj života, njegov um nepovratno rastočio. U dnevniku, pisao je kako namjerava izgraditi letjelicu kojom će Elenine ostatke poslati u stratosferu, kako bi “svemirsko ztačenje” moglo prodrijeti u njih i tako ih oživjeti!
Piše: Lucija Kapural
