Premda je pogubljen prije gotovo dvije stotine godina, Diogo Alves (1810. – 1841.), jedan od najokrutnijih serijskih ubojica u portugalskoj povijesti, i danas tjera strah u kosti svima koji se susretnu s ledenim pogledom njegovih sivih očiju. Kako je to moguće? Objašnjenje je uistinu morbidno: glava lisabonskog monstruma počiva u tegli, uronjena u formalin i sačuvana za vječnost! Ako je iz nekog, samo vama poznatog razloga želite vidjeti uživo, zaputite se u portugalsku prijestolnicu – izložak iz noćne more čuva se na tamošnjem medicinskom fakultetu.
Rođen 1810. godine u siromašnoj obitelji, od malih je nogu radio kao sluga u domovima bogatih stanovnika Lisabona. Vrlo brzo je shvatio da se kriminalom puno brže i lakše dolazi do novca, pa je prije osamnaestog rođendana počeo pljačkati namjernike. S vremenom, pronašao je omiljeno mjesto za svoje male noćne aktivnosti – akvedukt Águas Livres, osamnaest kilometara dugačak kanal koji je opskrbljivao grad vodom te ujedno bio most.
Premda su njime najčešće prolazili siromašni lokalni farmeri, Alves ih je smatrao idealnom metom. Radilo se o plahim ljudima, iscrpljenim od napornog rada, pa u pravilu ne bi rekli ni riječ kad bi im razbojnik gurnuo ruku u džep ili istrgnuo koji novčić iz njihovih žuljevitih ruku. Kako je bio u strahu da neka od njegovih žrtava ne razveže jezik na policiji, poslovni model odlučio je proširiti novom stavkom – ubijanjem opljačkanih. Sirote ljude bacao je sa šezdeset pet metara visokog mosta, uživajući u njihovim krikovima. Bio je iznimno “produktivan”: u nepune tri godine, života je lišio ravno sedamdesetero ljudi!
Policija je isprva vjerovala kako je riječ o nizu samoubojstava, no lokalno stanovništvu shvatilo je da se među njima kreće okrutni ubojica. Predstavnici zakona poslušali su njihove molbe te zatvorili most, ali Alvesa to nije zaustavilo. Naprotiv, otišao je korak dalje – oformio je bandu koja je pljačkala i ubijala vlasnike bogatih rezidencija u kojima je danju i dalje povremeno radio.
Nakon što je provalio u kuću uglednog liječnika te pobio čitavu obitelj, napokon je uhićen. Sud nije imao milosti: osuđen je na smrtnu kaznu vješanjem. Kako je pogubljen u vrijeme uspona frenologije, pseudoznantvene discipline koja je tvrdila da je iz oblika lubanje moguće iščitati karakter čovjeka, glava zločinca Alvesova kalibra smatrana je pravim draguljem. Odvojena od tijela, završila je u već spomenutoj tegli, a njen vlasnik je posthumno doživio slavu – o njemu je napisan niz knjiga, snimljen nijemi film, a postao je i antijunak jednog stripa.
Piše: Lucija Kapural
