Monstrum golemih ušiju: Na jezive načine je ubio četvero djece, i to prije – šesnaestog rođendana!

Cayetano Santos Godino (1896. – 1944.) bio je jedan od najokrutnijih serijskih ubojica u argentinskoj povijesti. Podmetnuo je brojne požare, mučio svaku životinju koja bi mu dopala u ruke te na okrutan način ubio četvero djece – sve to do šesnaestog rođendana! “El Petiso Orejudo” (“Patuljak velikih ušiju”), kako su ga lokalni mediji prozvali nakon što su njegovi stravični zločini otkriveni, dobrim je dijelom bio produkt svoga nesretnog djetinjstva.

Odrastao je u Buenos Airesu, kao najstarije od osmero djece nasilnih alkoholičara. Otac, koji je bolovao od sifilisa, prenio je tu bolest na dječaka kad je ovaj došao na svijet, što ga je učinilo kržljavim i slabašnim. Dok ga je majka uglavnom ignorirala te, s vremena na vrijeme, “počastila” pokojim šamarom, otac se na njemu svakodnevno iživljavao, koristeći se štapom ili debelim kožnim remenom. Kad je ojačao, dječak se iz žrtve polagano počeo pretvarati u krvnika. Dvije stavke, toliko česte u biografijama serijskih ubojica, kod njega su bile prisutne i prije nego što je krenuo u školu: piromanija i zlostavljanje životinja. Palio je smeće i grmlje diljem rodnoga grada: kako će kasnije priznati, uzbuđivalo ga je gledati kako se vatrogasci bore s vatrom i maštati kako će ih ista progutati. Rezao je pticama krila i razbijao glave mačkama, a na dvonošce, dakako slabije od sebe, prebacio se u prvome razredu osnovne škole.

Kao sedmogodišnjak, premlatio je sitnog Miguela de Paolija, koji još nije bio navršio treću, te ga je bacio u jarak. Srećom, na nedjelu ga je uhvatio policajac, koji je obojicu dječaka odveo u policijsku stanicu te pozvao njihove majke da dođu po njih. Naredne godine, kroz šake je propustio djevojčicu Anu Neri, nakon čega joj je zadao nekoliko snažnih udaraca kamenom. Tom prilikom je uhićen ali je, kao maloljetnik, istog dana pušten na slobodu.


Život je prvi put uzeo kao desetogodišnjak, no policija će za taj zločin doznati tek godinama kasnije, kad Godino bude priznavao ostala umorstva. Žrtvu, trogodišnju Mariju Rosu Face, oteo je na igralištu te ju je odveo na neku pustopoljinu. Pokušao ju je zadaviti, no malena se toliko otimala da je odustao od prvotnog plana i na licu mjesta stvorio novi, još monstruozniji: nesretnicu je živu zakopao u jarku! Kako bi prikrio tragove svježe zemlje, preko njezina groba je razbacao smeće i utabao ga nogama, što je bila nevjerojatna kriminalistička sofisticiranost za jedno dijete. Kad budu doznali za ovaj zločin, policajci će pokušati pronaći djevojčičino tijelo, no otkrit će kako je na mjestu koje im je ubojica detaljno opisao u međuvremenu podignuta zgrada.

Kad su roditelji otkrili njegovu sklonost kompulzivnom masturbiranju, prijavili su ga policiji – u ono vrijeme, smatralo se to krivičnim djelom. Završio je u zatvoru a kad se, nakon dva mjeseca, našao na slobodi, ono malo zdravog razuma što ga je imao do kraja se rasplinulo. Njegovo ludilo do vrhunca se rasplamsalo 1912. godine. U siječnju, tijelo njegove žrtve, trinaestogodišnjeg Artura Laurone, pronađeno je u napuštenoj kući, teško izobličeno. Mjesec i pol dana kasnije, maloljetni monstrum zapalio je haljinicu petogodišnje Reyne Vainicoff, koja je, u stravičnim bolovima, skončala u bolnici nekoliko dana kasnije. U studenom te godine, uhićen je zbog pokušaja ubojstva osmogodišnjeg Roberta Russa, no pušten je na slobodu do suđenja. Bila je to golema greška: dok nije konačno završio iza rešetki, uspio je podmetnuti još niz požara, fizički ozlijediti dvije djevojčice i ubiti trogodišnjeg Jesualda Giordana.

Sirotog dječaka, svoga susjeda, namamio je slatkišima te odveo u obližnju napuštenu kuću. Kako ga nije uspio zadaviti, sputao mu je ruke remenom, a potom ga divljački izmlatio. Ostavio ga je ležati na podu – izmrcvarenog ali još uvijek živog – te izišao na ulicu, kako bi potražio kamen ili neki drugi sličan predmet kojim bi mu zadao završni udarac. Jezivom ironijom sudbine, naletio je na dječakova oca, koji ga je tražio po okolici. “Nisam vidio Jesualda, valjda se negdje zaigrao”, odgovorio je na pitanje zabrinutog roditelja. Ne sluteći da se njegovo voljeno dijete nalazi samo nekoliko koraka dalje, gospodin Giordano zahvalio je njegovom otmičaru i udaljio se. Nakon nekoliko minuta, Godino se vratio do svoje žrtve, sa širokim osmijehom na licu i golemim čavlom u rukama. Uistinu se nadamo da je dječak bio u nesvijesti kad mu je ubojica zabio taj čavao u glavu…

Dana 4. prosinca 1912. godine, Godino je napokon uhićen, a teroru nad Buenos Airesom došao je kraj. Čim je došao u policijsku stanicu, raspričao  se o svojim zločinima, uživajući u šokiranim pogledima dok je prepričavao jezive detalje. Na suđenju, proglašen je neubrojivim te je, umjesto u zatvoru, doživotno završio u ludnici. Posljednjih deset godina života nije primio niti jednog posjetitelja.

Piše: Lucija Kapural

Komentari