Mit, stvarnost ili nešto treće: Što se krije iza Herodotove priče o gigantskim dlakavim mravima?

Ilustracija: Modern Horrors

O Herodotu (490. prije Krista – 430. prije Krista) često govore kao o prvom povjesničaru. Nikakvo čudo, znamo li da je prošlosti prvi pristupio kao predmetu koji treba kritički istražiti, pružajući širi kontekst pojedinih događaja. “Otac povijesti”, kako mu tepa znameniti rimski govornik Ciceron, autor je najstarijega grčkog proznog djela. Njegove “Povijesti”, jedino sačuvano djelo, sastoje se od uzbudljivih priča koje je prikupio “na terenu” ili doznao od svjedoka. Katkad, čine se za nijansu preuzbudljivima…

Zbog obilja živopisnih anegdota, neki današnji stručnjaci dovode u sumnju povijesnu objektivnost i znanstvenu relevantnost njegova djela, a dio njih čak ide toliko daleko da mudrog Grka naziva lakovjernim. Koliko je poznato, “drvljem i kamenjem” se, zbog ovakvih razloga, na kolegu i zemljaka prvi osuo Plutarh.

U određenoj mjeri, antički i moderni kritičari su u pravu. Herodot, primjerice, donosi uistinu napetu storiju o branju začina u egzotičnim krajevima. Ističe tako da je za branje kineskog cimeta bilo potrebno odjenuti kombinezon od volovske kože, koji bi pokrivao sve osim očiju. Tek tako zakrabuljen, berač je imao zaštitu od “krilatih bića nalik na šišmiše, koja proizvode strašne krikove i vrlo su borbena”. Na drugome mjestu, ta bića opisuje kao neku vrstu zmajeva. Tu priču je, još u prvom stoljeću, opovrgnuo rimski autor Plinije Stariji. Otkrio je, naime, da su maštovite prikaze prikupljanja začina izmislili Arapi, iz jednostavnog razloga – kako bi povećali cijenu svoje robe!

Novija historiografska istraživanja govore, međutim, u prilog Herodotovoj vjerodostojnosti. Čak i njegova naoko najbizarnija priča – ona o gigantskim mravima koji žive u blizini perzijsko-indijske granice – pokazala se istinitom. Pa, relativno istinitom.

Grk je, naime, izvijestio o dlakavim mravima veličine odraslih lisica, koji kopaju duboke tunele u pijesku. Među povjesničarima je vladao konsenzus: riječ je o pukoj besmislici, štoviše, drskoj izmišljotini. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, francuski etnolog Michel Peissel dokazao je da Herodot nije lagao.


Otkrio je, naime, da u toj regiji (današnji Pakistan) uistinu živi dlakava životinja veličine odrasle lisice, koja kopa duboke tunele u pijesku. Nije se, međutim, radilo ni o kakvom mravu iz noćne more, već o nekoj vrsti svisca. Zašto ih onda Herodot naziva mravima? Po svoj prilici je bio “izgubljen u prijevodu” – riječi za mrava i svisca u perzijskom jeziku zvuče vrlo slično!

Piše: Lucija Kapural

Komentari