Mit ili stvarnost: Stoje li iza priča o legendarnim čudovištima zbiljske životinje?

Čarobni jednorozi, ubojita morska neman Kraken, djevojke s ribljim repom koje u smrt odvode neoprezna moreplovca te, dakako, zmajevi što rigaju vatru samo su neka od stvorenja o kojima se govori već stoljećima. Postoji mogućnost da te priče nisu puki proizvod mašte, već da su ih – uz mnogo pretjerivanja – oblikovali susreti s ranije nepoznatim pripadnicima faune. Evo nekoliko mogućih objašnjenja!

Jednorog – nosorog ili narval

Jednorozi, mitološka stvorenja slična konju ili jelenu, obdarena dugačkim rogom na čelu, prvi se put spominju u petom stoljeću prije Krista, u zapisima grčkog povjesničara Ktezije. Ovaj učeni čovjek opisao ih je kao djevičanski bijele životinje, sličnije konju nego magarcu, s plavim očima i šarenim rogom. U prvom stoljeću, njegov rimski kolega ova predočio ih je s glavom jelena, repom vepra, slonovskim stopalima i dugačkim crnim rogom. Osobito popularni bili su u srednjem vijeku, kad se vjerovalo da njihovim žilama teče srebrna krv te da prah napravljen od njihovih rogova liječi sve bolesti poznate čovjeku. Ovoga raširenog praznovjerja bili su svjesni i Vikinzi, koji su ga, nedugo nakon što su naselili Grenland, odlučili na njemu zaraditi. U novoj postojbini su, naime, otkrili narvale, a goleme kljove ovih kitova Europljanima su prodavali pod rogove jednoroga. O jednorozima je pisao i Marko Polo, ne krijući razočaranje činjenicom da su krupni i neugledni. Većina stručnjaka smatra da je životinja koju je čuveni putopisac opisao zapravo bio – nosorog.


Kraken – gigantska hobotnica

Legenda o Krakenu, morskom čudovištu koje divovskim pipcima potapa brodove a potom proždire nesretne moreplovce, datira još iz vremena Vikinga. Ovo zastrašujuće stvorenje spominje se u drevnim nordijskim sagama, kao inkarnacija čistog zla, a u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću opisivano je kao križanac hobotnice i lignje divovskih razmjera. Nemani pripada i počasno mjesto u literaturi: Alfred Tennyson joj je 1830. posvetio sonet, a junake Verneova romana “20.000 milja pod morem” pokušala je pojesti za doručak. Znanstvenici danas vjeruj da su priče o ovim čudovištima inspirirali susreti sa životinjama koje uistinu izgledaju kao produkt mašte – gigantskim hobotnicama! Najveća i najopasnija jest ona koja nastanjuje dubine Pacifika: Enteroctopus dofleini može težiti preko sedamdeset kilograma. Vrstu je 1910. otkrio njemački zoolog Gerhard Wülker, a njegov opis uvelike se podudara s izvješćima davnih pomoraca. Ovaj krvavo-crveni monstrum građen je, naime, od gomoljaste glave buljavih očiju i osam krakova raspona do četiri i pol metara. Lovi noću, tako da plijen omami snažnim nervnim otrovom, zgrabi ga prianjalkama na krakovima, a potom ga raskomada snažnim čeljustima u obliku divovskog kljuna. Zanimljivo, mnogi od “mitova” o Krakenu spominju ovaj neobičan dio anatomije!

Sirene – morske krave

U grčkoj mitologiji, sirenama se nazivaju demoni smrti, stravična podzemna božanstva – za kaznu što su se natjecale s muzama, pretvorene su u polupcice. Homera ih je prikazao kao djevojke koje su čarobnim pjevanjem mame mornare i onda ih ubijaju. Kad nisu uspjele u smrt dozvati Odiseja, lukavca koji je svojim mornarima začepio uši voskom, a sebe dao privezati za jarbol, srušile su se, po usudu, u more i bile pretvorene u grebene. U srednjem vijeku, prikazivane su kao lijepe djevojke s ribljim repom, koje izviruju iz valova i zavode mornare s pravoga puta. Vjerovali ili ne, o susretu s ovim stvorenjima izvijestio je i Kristof Kolumbo. Dana 9. siječnja 1493. godine, ploveći u blizini Dominikanske Republike, u  dnevnik je zapisao kako je vidio čak tri sirene. Razočarano je dodao kako nisu “ni približno lijepe kao što ih se opsuje”. Većina stručnjaka pretpostavlja da je “sirena” čijim je neatraktivnim izgledom čuveni moreplovac bio zbunjen najvjerojatnije bila prozaična morska krava. Te životinje, naime, imaju masivno tijelo cilindričnog oblika, rep koji se preoblikovao u vodoravnu peraju te debelu, naboranu kožu bez krzna, koja doista podsjeća na onu ljudsku. U Kolumbovo vrijeme za te morske sisavce nije se znalo, a danas ih nerijetko nazivamo upravo sirenama, prema mitološkim stvorenjima.

Kiklopi – slonovi

Fosili, ostaci organizama iz geološke prošlosti, milijunima godina sačuvani u sedimentima, predmet su proučavanja paleontologije. Znanstvenici su otkrili da su upravo fosili prapovijesnih životinja kumovali stvaranju brojnih legendi o mitološkim čudovištima. Primjerice, kljunovi belemnita, glavonožaca iz mezozoika, u antici su se tumačili kao okamenjena koplja koja je na Zemlju bacio Zeus, za lubanje nosoroga vjerovalo se da pripadaju strašnim zmajevima, dok se za one slonovske smatralo da pripadaju divovima koji su imali jedno veliko oko na sredini čela – mitskim kiklopima!

Bigfoot – medvjed s kožnim oboljenjem

O snježnom čovjeku već stoljećima se raspredaju najfantastičnije priče. Tibetanci ga nazivaju Mi-go (“prljavi čovjek”), Nepalci Metoh kangmi (“smrdljiva nakaza”), Kinezi Yerena (“riđi demon”), a u SAD-u je poznat kao Bigfoot (“veliko stopalo”) ili Sasquatch (“šumski čovjek”). Svjedočanstva o susretu s dlakavim čovjekolikim stvorom stara su stoljećima. Spominju ga Plinije Stariji i Herodot, a indijanska plemena klanjala su se totemu dlakavog gorostasa mnogo prije dolaska bijelog čovjeka u Novi svijet. Vjerojatno najrazvikaniji od ovakvih čovjekolikih nakaza jest Jeti, stanovnik snijegom okovanih Himalaja. Jedno od najranijih izvješća o snježnom gorostasu na zapad je stiglo 1832., kad je B. H. Hodgson detaljno opisao susret s neobičnim stvorenjem u sjevernom Nepalu. Godine 1958., na drugoj strani svijeta, otkriveno je još “dokaza” o postojanju gigantskog stvorenja. Skupina izletnika u Humboldt Countyju u Kaliforniji pronalazi otiske divovskih stopala, a jedan će novinar skovati naziv koji se otad koristi kao drugo ime ovog čudovišta: Bigfoot. Desetak godina kasnije, Robert Patterson je u području Bluff Creeka fotografirao čudno dlakavo stvorenje. Snimka je izazvala senzaciju, premda je dio znanstvenika tvrdio da se radi o običnom medvjedu s teškim kožnim oboljenjem!

Piše: Lucija Kapural

Komentari