Zvuk kojem ne znamo izvor niti prirodu vrlo uznemirujuće djeluje na ljudsku psihu, pogotovo ako je isti visoke frekvencije ili dugačkog trajanja. Kroz povijest, zabilježeni su mnogi ovakvi auditivni fenomeni, za koje nema jasnih objašnjenja. Evo nekoliko primjera!
Havanski sindrom
Godine 2016. godine, muškarac zaposlen u veleposlanstvu SAD-a u Havani posjetio je liječnika, žaleći se na mučninu, glavobolju i vrtoglavicu. Nekoliko dana kasnije, pomoć su s identičnim simptomima potražila još dvojica diplomata. Do kraja 2018. godine, broj ovih slučajeva popeo se na trideset devet: dvadeset šest američkih i trinaest kanadskih diplomata prijavilo je simptome vrlo slične onima kod potresa mozga, a kod nekih se uz to javilo i krvarenje iz nosa te privremeni gubitak sluha. Misteriozni dio odnosi se na sljedeće: baš svi pacijenti ispričali su kako su, netom prije pojave ovih zdravstvenih tegoba, u svojim domovima ili hotelskim sobama čuli neobičan zvuk. Jedna osoba opisala ga je kao slabo čujno no iritantno pištanje visokog registra, dok ga je druga usporedila s kotrljanjem špekula po pločicama. Mnogi su uz to osjetili lagane vibracije. Liječnici su bili zbunjeni: nikad ranije nisu čuli za zvuk koji bi uzrokovao ovakve simptome. Osim toga, utvrđeno je da niti jedan pacijent nije pretrpio potres mozga. Čim su otkrili priču, američki mediji počeli su spekulirati da je za tzv. “havanski sindrom” odgovorna kubanska vlada, mada su bili znatno manje rječiti kad je trebalo objasniti na koji je način “zvučni napad” izveden. Kuba je priopćila kako ni na koji način nije umiješana u skandal, koji je rezultirao povlačenjem brojnih američkih diplomatskih dužnosnika iz Havane. Istraga, u koju su bili uključeni FBI, Kanadska kraljevska policija i kubanske vlasti, vrlo je brzo zašla u slijepu ulicu. Prema jednoj teoriji, neka vrsta ultrazvuka mogla je nastati u slučaju da su kubanski špijuni podmetnuli uređaje za prisluškivanje u sobe američkih dužnosnika, i to slučajno u blizinu njihove vlastite opreme tog tipa. FBI, međutim, nije pronašao niti jedan dokaz za tu tezu. Misterij se produbio kad su znanstvenici analizirali taj zvuk, snimljen diktafonom jednog diplomata. Zaključili su kako je gotovo identičan cvrčanju koje proizvode – mužjaci cvrčaka!
Nebeska bušilica
Clintonville, pitoreskni gradić u okrugu Waupaca u američkoj saveznoj državi Wisconsin, 18. ožujka 2012. godine postao je poprište neobičnog fenomena. U večernjim satima, to mirno, usnulo mjesto u kojem se nikada bogznašto ne događa postalo je pozornica sablasnog fenomena. Sve je započelo pozivom jedne vremešne stanovnice lokalnoj hitnoj službi. “Događa se nešto čudno… Čujem zvuk koji podsjeća na nekakav stroj, bušilicu… Dopire s neba!”, vikala je staričica u slušalicu. Nadležni bi možda zaključili da je senilna, no u roku od sat vremena, zaprimili su stotinjak sličnih poziva. Lokalne vlasti odlučile su rasvijetliti misterij koji je toliko prestrašio građane. Plinovodi su temeljito provjeni, za slučaj da je riječ o curenju plina. Nije bio. Predgledano je i lokalno smetlište, nakon što je neko iznio teoriju da je došlo do eksplozije metana. Nije došlo. Istražena je i obližnja hidroelektrana, zbog mogućnosti da su se na njoj pojavila oštećenja. Nisu se pojavila. Nadalje, seizmološka služba nije zabilježila nikakav potres, a američka vojska nije provodila nikakve vježbe u području. Dakako, pojavilo se i mnoštvo paranormalnih objašnjenja, od “letećih ljudi”, ma tko ovi bili, do vječnih krivaca izvanzemaljaca. Nakon nekoliko dana, zvuk je iznenada utihnuo. Dok je auditivna noćna mora za stanovnike Clintonvillea završila, ona za žitelje stotinjak kilometara udaljenog Montella tek je počinjala. “Nebeska pneumatska bušilica” obrušila se i na njihove uši, iritirajući ih i plašeći narednih nekoliko dana. Tada, teorija koja je isprva odbačena pokazala se kao vrlo izgledna. Naime, objavljena je vijest da je u okolici zabilježen potres magnitude 1.5 prema Richteru. Znanstvenici su objasnili da je tako blage potrese teško detektirati, što se po svoj prilici dogodilo u Clintonvilleu, no ponekad uzrokuju buku u atmosferi, preciznije dugotrajan zvuk sličan tihom zujanju. Upravo to objašnjava i zloglasni “zvuk iz Moodusa”. U ovom selu, smještenom na istoku američke savezne države Connecticut, u periodu od 1638. do 1899. godine zabilježeno je na tisuće plitkih mikro-potresa, praćenih zvukovima koji su opisani kao “stenjanje zemlje”. Indijanska plemena koja su ovdje obitavala vjerovala su da ih uzrokuju duhovi zemlje, bijesni zbog nepravde koju joj bijeli čovjek nanosi. Najvjerojatnije su ih uzrokovali spomenuti potresi.
Zvuk Forest Grovea
Stanovnike Forest Grovea, grada u američkoj saveznoj državi Oregon, u veljači 2016. godine uznemirio je zvuk visoke frekvencije, koji se javljao u večernjim satima. Opisan kao “mehaničko vrištanje”, neke je podsjetio na zvuk parne zviždaljke, a druge na zvuk koji nastaje ako naglo stisnemo automobilsku kočnicu. Javljao se u nepravilnim intervalima, a trajao je od deset sekundi do tri minute. “Što ga, dovraga, proizvodi? Jesmo li u opasnosti?”, pitali su se zabrinuti građani. Objašnjenje nisu dobili. Glasnogovornik Ministarstva šumarstva odbacio je spekulacije da je šumarska oprema izvor zvuka. Pregledani su plinski vodovi u gradu i pokazalo se da s njima nije bilo nikakvih problema. Zanimljivo, zvuk je bio najglasniji uzduž prometnice Gales Creek Road. U nedostatku racionalnih objašnjenja, ljudima je proradila mašta, a teorije su se kretale od neobičnog ponašanja žaba do pjeva Bigfoota, zvijezde američkih kriptozoologa. Lokalni policajci izjavili su da zvuk “ne predstavlja sigurnosni rizik” te najavili “opsežnu istragu”, no kako su zvukovi do kraja mjeseca utihli, do nje nikad nije došlo.
The Bloop
Jedan od najzagonetnijih zvukova, The Bloop, 1997. godine je zabilježila američka Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere. Riječ je o zvuku niske frekvencije koji se pojavljuje u morskim dubinama u blizini Antarktičkog kruga, poznatim pod šarmantnim nazivom “zona sumraka”. Znanstvenici su ga registrirali snažnim podvodnim mikrofonima, na dubini od dvije stotine metara, a otkrili su da se javlja u zoru i sumrak te u prosjeku traje sat vremena. Nije odgovarao glasanju niti jedne morske životinje koju poznajemo. Dio stručnjaka zaključio je da “zonu sumraka” nastanjuju ranije neotkrivene vrste – mogle su ga, kažu, proizvesti skupine riba, lignji i račića koji se kreću prema površini kako bi se hranili. Po toj teoriji, zvuk je oblik njihove komunikacije. Postoji i teza da ga proizvode masivne ledene sante, koje se lome s krajeva antarktičkih ledenjaka i padaju u more.
Piše: Lucija Kapural
