Braunau na Innu, ljupki austrijski gradić šezdesetak kilometara udaljen od Salzburga, u siječnju 1894. godine bio je poprište nesvakidašnje drame. Neoprezni četverogodišnjak je, u žaru igre, upao je u ledenu rijeku koja je gradu dala ime, a jedini koji je reagirao na njegove panične pozive upomoć bio je nekoliko godina stariji dječak po imenu Johann Kuehberger. Riskirajući vlastiti život, ovaj se bacio u vodu te na obalu izvukao prestrašenog i promrzlog mališana. Spasitelj i spašeni poći će dijametralno oprečnim pravcima u životu. Kuegberger će postati svećenikom i pomagati potrebitima, a nesuđena žrtva utapanja bit će zapamćen kao jedan od najgorih zločinaca svih vremena. Njegovo ime je Adolf Hitler a, premda je spomenuta priča više neprovjerena legenda nego povijesna činjenica, nesumnjivo je da ga je, do trenutka kad si je u svome podzemnom bunkeru u razorenom Berlinu ispalio metak u čelo, pratila nevjerojatna sreća. Preživio je više od četrdeset pokušaja atentata, pri čemu mu je u većini slučajeva glavu i brk spasilo ono što je s ponosom opisivao kao “verdammtes Glück”.
Aktovka grofa von Stauffenberga
Claus von Stauffenberg vjerojatno je najpoznatiji od onih koji su pokušali likvidirati zloglasnog Reichskanzlera. Naočiti grof, ratni veteran i nositelj Željeznog križa bio je sudionik tzv. Srpanjske urote njemačkih vojnih časnika koji su pokušali eliminirati Hitlera i preuzeti vlast u zemlji. Dana 20. srpnja 1944. godine, Stauffenberg u aktovci unosi skrivenu bombu u Hitlerovu Vučju jazbinu. Postavlja je u konferencijskoj dvorani, pored mjesta na kojem je trebala sjediti njegova meta. Jedan od časnika, međutim, pomiče torbu malo dalje, jer mu smeta pri pogledu na kartu. Zahvaljujući ovoj slučajnosti, Hitler je nakon detonacije zadobio tek površinske rane. Stauffenberg na koncu završava pred streljačkim vodom, a povijest ga, unatoč prvotnu gorljivom pristajanju uz nacionalsocijalizam, slavi kao junaka. O njemu su snimljeni brojni filmovi – primjerice, u “Operaciji Valkira” portretirao ga je slavni holivudski glumac Tom Cruise.
O jednome drugom čovjeku, koji je vjerojatno došao najbliže tome da otpravi Hitlera na onaj svijet, donedavno se nije znalo gotovo ništa. Zvao se Georg Elser, a podvig koji je izvršio umnogome nadmašuje onaj razvikanog Stauffenberga. Nije se radilo ni o kakvome glamuroznom plemiću već o pripadniku radničke klase, skromnom stolaru. Nije imao ničiju podršku: plan, koji je uključivao višemjesečne pripreme, nevjerojatnu inventivnost i nadljudsku strpljivost, skovao je i izvršio posve sam. Nadalje, učinio je to pet godina prije Stauffenberga, u vrijeme kad su tek malobrojni u potpunosti bili svjesni punine opasnosti koju Hitler predstavlja. Vođen isključivo principima, Georg Elser umalo je promijenio tijek svjetske povijesti. Nedostajalo mu je, međutim, jedno – mrvica sreće. Cijena koju je platio bila je strašna.
Večer u pivnici “Bügerbräukeller”
Dana 8. studenog 1939. godine, u pivnici “Bügerbräukeller” u Münchenu vladala je užurbana atmosfera. Obilježavala se, naime, obljetnica zlosretna Pivničkog puča – premda je Hitlerov pokušaj državnog udara šesnaest godina ranije završio krvoprolićem i teškim porazom, u nacističkom kalendaru svečanih događaja taj je datum zadobio gotovo religijski značaj. Svi u prostoriji s uzbuđenjem su iščekivali još jedan vatreni govor voljenog Führera, koji više nije bio nepoznati ulični agitator kao kobne 1923. već kancelar moćnog Reicha.
Ovaj se, praćen tjelohraniteljima i nacionalsocijalističkom kremom, pojavio nešto prije osam sati uvečer. Desnice su sijevnule u zrak, srca brže zakucala. Kad su se u prve klupe nagurali odličnici poput Josefa Goebbelsa, Rudolfa Hessa, Reinharda Heydricha, Alfreda Rosenberga, Roberta Leya, Hermanna Essera, Martina Bormanna i Heinricha Himmlera, prostoriju su ispunili taktovi neslužbene stranačke himne, “Pjesme Horsta Wessela”. Kanula je i pokoja suza ganuća.
U osam sati i deset minuta, kad je Hitler zakoračio ka govornici, “stari borci” pozdravili su ga frenetičnim ovacijama. Nije ih razočarao, naprotiv – netom započeti rat kao da mu je dao posebnu inspiraciju, dosad neviđeni razinu teatralnosti i žara. Pri njegovom spomenu mrskih Britanaca, zrak bi proparali zvižduci i psovke, dok bi nabrajanje uspjeha njemačke ratne mašinerije pratilo toptanje nogu o pod, klicanje i podizanje pivskih krigli.
Trupla ispod krhotina
Na žalost razgaljene mase, Hitlerov govor trajao je kraće nego što je bilo predviđeno – 57 umjesto 90 minuta. “Članovi stranke, prijatelji našega nacionalsocijalističkog pokreta, naš njemački narode te, povrh svega, naš pobjednički Wehrmachte – Sieg Heil!”, rečenica je kojom se oprostio od gledatelja prije nego što je sišao s podija te, praćen članovima nacističke vlade, u 21:07 napustio pivnicu. Trinaest minuta kasnije, prostoriju je zatresla gromoglasna eksplozija.
Mlada konobarica, koja je u tom trenutku praznila pepeljare uvaženih gostiju, mršteći se zbog činjenice da ovi nisu podmirili svoj račun, od siline udara je odletjela na drugi dio prostorije. Aterirala je pored izbijenih ulaznih vrata, odnosno ono što je ostalo od nje – bomba ju je raznijela na komadiće.
U prvim trenucima nakon katastrofe, zavladala je potmula, bremenita tišina… A onda su prostor ispunili vriskovi. Dok se miris baruta širio zrakom, okrvavljene žrtve pokušavale su se izvući ispod krhotina srušenog stropa.
Toga kobnog dana, život je izgubilo osmero ljudi, dok je šezdeset dvoje bilo ranjeno. Onaj kome je bomba bila namijenjena, Adolf Hitler, u tom se trenutku ukrcavao na vlak, blaženo nesvjestan činjenice da ga je, još jednom, poslužila njegova “vraška sreća”. Da je za dlaku izbjegao smrt, doznao je tek u Nürnbergu, kad mu je Goebbels, blijed poput utvare, uručio telegram iz Münchena.
No, što je kumovalo sreći Hitlera i njegovih najodanijih sljedbenika? Zašto je orator skratio govor? I kakva je sudbina snašla čovjeka koji ga je pokušao likvidirati, tridesetšestogodišnjeg stolarskog šegrta Georga Elsera? Prije nego što odgovorimo na ova pitanja, pozabavit ćemo se Elserovim motivima, svime onime što ga je odvelo na put bez povratka.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
