Metoda ludila: Zbog uživljavanja u uloge, boravio je u divljini, spavao u invalidskim kolicima, gradio kuće te hodao naokolo u odjeći iz 19. stoljeća!

“On posjeduje ono o čemu mašta svaki holivudski glumac, talent, te ono o čemu sanja svaki engleski glumac, dobar izgled” – tom duhovitom rečenicom sir John Gielgud opisao je kolegu Daniela Day-Lewisa, jednog od najvećih britanskih glumaca svih vremena. Mi bismo dodali da je on jedan od rijetkih u branši koji su svoju plaću krvavo zaradili. U stanju je mjesecima živjeti u divljini, spavati u invalidskim kolicima, zbunjivati prolaznike ulazeći u kafiće u odjeći iz pretprošlog stoljeća ili svladati strani jezik ne bi li se što bolje uživio u lik koji tumači. “Ovaj posao zahtijeva potpunu predanost”, priča on, a da zna o čemu govori, dokazuju čak tri Akademijina pozlaćena kipića koja krase sobu njegova skromnog doma. “Gluma je u osnovi shizofrena – potrebna je velika moć samozavaravanja da bi se čovjek uvjerio kako je netko drugi. Ja sam taj proces odveo korak dalje”, objašnjava postavke onoga što naziva “metodskom glumom”, dok bi se sasvim lijepo moglo opisati i kao ludilo. Evo nekoliko primjera!

Zbog uloge promiskuitetnog kirurga u “Nepodnošljivoj lakoći postojanja”, ekranizaciji istoimena Kunderinog romana iz 1988., svladao je češki. Na tom jeziku se tjednima obraćao namjernicima izvan seta, mada ovi, dakako, nisu razumjeli ni riječi. Za interpretaciju paralizirana irskog slikara i pisca Christyja Browna u filmu “Moje lijevo stopalo”, godinu dana kasnije nagrađen je Oscarom. Kako bi se što bolje uživio u ulogu, tjednima nije ustajao iz invalidskih kolica, pri čemu je, zbog pogrbljenog položaja, slomio dva rebra. Članovi filmske ekipe ludjeli su jer su ga svugdje morali nositi i voziti, pa čak i hraniti. Redatelj Jim Sheridan njegovu je predanost smatrao “divljenja vrijednom”, a kritičari su ga proglasili “britanskim De Nirom”. Jedini koji nije bio impresioniran Lewisovom metodom bio je kolega Anthony Hopkins – nazvao ju je “običnim preserava*em”!

Na snimanju “Posljednjeg Mohikanca”, povijesne drame iz 1992. u režiji Michaela Manna, posvećenost poslu dosegla je novi vrh. Vježbajući pet sati dnevno, nabio je petnaest kilograma mišićne mase; tjednima je živio u šumi, lovio divlje životinje i derao im kožu; naučio je izrađivati kanue i strijele, a od puške s kojom je baratao u filmu nije se odvajao ni na – božićnom ručku! U Scorseseovoj drami “Doba nevinosti” glumio je pak imućnog džentlmena koji graciozno vara Winonnu Ryder s Michelle Pfeiffer. Lud kakav jest, puna tri mjeseca hodao je njujorškim ulicama u aristokratskoj odjeći iz devetnaestog stoljeća, izazivajući znatiželjne poglede prolaznika. Uglađenim frazama koristio se i kad bi u birtiji naručivao kriglu piva. “Bi li gospodin s druge strane šanka bio toliko ljubazan da mi natoči čašu božanskog nektara?”, rečenica je kojom je učestalo zbunjivao konobare Velike jabuke.


Prijatelj Sheridan angažirao ga je i 1993. godine, u biografskoj drami “U ime oca”. Kako bi što vjerodostojnije utjelovio napaćenog zatvorenika, sitna lopova nepravedno optuženog za bombaški napad, spavao je dva sata noću i drastično smršavio, a od članova filmske ekipe zahtijevao je da ga vrijeđaju, mlate i polijevaju hladnom vodom. Zaradio je nominaciju za Oscara, ali mu je zlatni kipić preoteo Tom Hanks s ulogom u “Philadelphiji” – onom koja je prvotno bila ponuđena Day-Lewisu!

Tijekom snimanja povijesne drame “Vještice iz Salema” (1996.), adaptacije istoimene drame Arthura Millera, boravio u selu bez struje i vode, u kojem je sam sagradio kuću – alatom iz sedamnaestog stoljeća! Kraj snimanja dočekao je s krvavim žuljevima, dok je zbog nastupa u “Boksaču”, sportskoj drami Jima Sheridana, doslovce prolijevao krv. Kako bi što uvjerljivije portretirao bivšeg pripadnika IRA-e koji šakama pokušava povratiti mentalnu stabilnost, pola godine je trenirao sa svjetskim prvakom Barryjem McGuiganom, slomivši nos i nekoliko rebara.

Nakon petogodišnje stanke, na filmsko platno ga 2002. vraća Scorsese, ponudivši mu ulogu krvoločnog šefa kriminalnog podzemlja u “Bandama New Yorka”. Po običaju, na setu se ponašao ekscentrično – dok je ostatak ekipe objedovao, on je oštrio noževe i usavršavao birane psovke. Kako bi se što bolje uživio u lik ljutita, samodopadnog čovjeka, povazdan je slušao inače omraženog Eminema, a neko je vrijeme čak radio u mesnici, s velikim žarom režući svinjske plećke. Na snimanju je zaradio upalu pluća, a da njegova predanost graniči s ludilom, pokazuje činjenica da je odbijao antibiotike jer “nečega takvog nije bilo u devetnaestom stoljeću”.

Za ulogu beskrupulozna američkog naftaša u filmu “Bit će krvi”, ekranizaciji romana Uptona Sinclairea, nagrađen je Oscarom, a ulogu života, smatraju mnogi, ostvario je 2012. u Spielbergovom “Lincolnu”. Pripremao se godinu dana: frapantnu sličnost s pokojnim američkim predsjednikom postigao je izučavanjem njegovih fotografija, a “skinuo” je i Lincolnov neobičan način govora (zapisi svjedoče da je predsjednik imao autoritativan, ali visok i nazalan glas, što nije uspio dočarati nijedan glumac koji ga je ranije portretirao). Nadalje, pročitao je više od stotinu knjiga o njegovom životu, obišao sve povijesne lokacije, a na setu je inzistirao da ga kolege oslovljavaju s “gospodine predsjedniče” i kad bi se kamere pogasile. Filmskoj supruzi Sally Field je pak svakodnevno slao ljubavna pisma, potpisujući se samo s A – kao Abraham. Ekscentrični umjetnik zasluženo je nagrađen Oscarom, ušavši u povijest kao prvi čovjek koji je triput osvojio tu prestižnu nagradu u kategoriji najbolje muške uloge.

Piše: Lucija Kapural

Komentari