Maštoviti prikaz vampira u rumunjskom folkloru

Povijesni zapisi o vampirima, povratnicima iz carstva mrtvih koji sišu krv živih, sežu do samih početaka pisane riječi. Ovi sinovi tame u asirskoj i babilonskoj mitologiji spominju se još u trećem tisućljeća prije Krista, a s vremenom su prodrli u grčki i rimski panteon čudovišta. Strah od njih osobito je bio raširen u srednjem vijeku, kad su se mnoge prirodne pojave, poput epidemije kuge, objašnjavale djelovanjem ovih prokletih stvorenja. Nabujala srednjovjekovna mašta kandidatima za povampirivanje smatrala je izopćenike iz Crkve, nekrštenu djecu, crvenokose osobe, bogalje, strance, pripadnike određenih zanimanja (mesari su bili osobito sumnjivi, vjerojatno zbog veze s krvlju) te one preko čijih trupla bi prešla crna mačka. Vampiri su, u različitim dijelovima Europe, nosili različite nazive: Česi su strahovali od strašnih upira, Poljaci od wieszeczyja, Bugari od dedejka i grobnika, a Rusi od varkolaka. Svaki od njih imao je svoje posebnosti, no možda najživopisniji bio je rumunjski strigoi.

Legenda o ovim stvorenjima nastala je, pretpostavljaju stručnjaci, u sedamnaestom stoljeću. Riječ je imala dva značenja: “vještica”, kad se radilo o živim ženama, te “povratnik”, u slučaju mrtvaca koji baš i nisu bili mrtvi. Vjerovalo se, naime, da se duše zlih ljudi vraćaju u njihova tijela šest tjedana nakon smrti. Povratnici izgledaju slično kao kad su bili živi, no ponekad imaju dugačke uši i nokte, crvene oči, dlakava tijela te, ako se radilo o doista velikim zločincima, repove. Mogu se prepoznati i po rumenim licima, jer sišu mnogo krvi, a pažnju bi trebalo obratiti i na trenutak kad izuvaju cipele, jer često imaju konjska kopita.

Od ponoći, kad izlaze iz svojih grobova, do zore, kad se u njih vraćaju, ovi neugodni stvorovi ne prestaju praviti probleme živima. Kad ne prenose kugu, koleru i stočne bolesti, proždiru srca ljudi, sišu im krv i crpe duše. Katkad se, iz čiste zlobe, pretvaraju u muhe, a osoba na koju u tom obličju slete neće dočekati sljedeći dan. Sastaju se pod mostovima ili na raskrižjima, plešu po grobovima, vrište i cereću se dok lete oko zonika, a na posebnim svetkovinama međusobno se tuku snopljem lana. Onaj tko iz te borbe iziđe kao pobjednik, biva proglašen njihovim kraljem. Uobičajene metode eliminacije vampira, poput kolca u srce, češnjaka ili raspela, kod njih ne pomažu. Mogu ih ubiti jedino sunčeve zrake: ako zakasne s vraćanjem u lijes, raspuknut će se na dva dijela i umrijeti, ovaj put zapravo.

Piše: Lucija Kapural


Komentari