Prvi svjetski rat promijenio je lice svijeta, u kojem je živote izgubilo oko 8 milijuna ljudi dok je ranjeno lakše ili teže njih oko 21 milijun. Uznapredovalo naoružanje nadmašilo je medicinsko znanje i stavilo je kirurge diljem svijeta u dilemu kako ljudima nadomjestiti primjerice pola nedostajućeg lica. Kako kirurgija nije mogla pružiti svima adekvatnu pomoć mnogi su se odlučili na portretne maske. Umjetnici su nastojali uspoređivanjem fotografija unakaženih osoba s njihovim ranijim snimkama vratiti žrtvama što izvorniji izgled lica.
Broj unakaženih se naglo povećao nakon bitke na rijeci Sommi
Nakon strašne bitke na rijeci Sommi koja je zapamćena kao bitka s najvećim gubitcima u Prvom svjetskom ratu, a koja je trajala je četiri i pol mjeseci, točnije od 1. srpnja 1916. do 18. studenog 1916. U njoj je približno poginulo milijun i dvjesto tisuća osoba. Nakon te bitke plastični kirurzi su bili zatrpani velikim brojem unakaženih vojnika. Sve je ovo dovelo do osnivanja Odjela maski za izobličena lica. U radu na izradi portretnih maski posebno se istaknula, između ostalih, i američka kiparica Anne Coleman Ladd.
Jedna od prvih koji su izrađivali portretne maske
Amerikanka Anna Coleman Ladd studirala je kiparstvo u Parizu i Rimu. U dobi od dvadeset i šest godina udala se za Maynarda Ladda, liječnika iz Bostona. Ona je u početku radila dekorirane fontane i portretna poprsja. Nije nikada ni razmišljala da bi se bavila ovom vrstom posla, no kada je njen suprug liječnik imenovan voditeljem Dječjeg ureda američkog Crvenog križa u Francuskoj, otvorila je Studio za portrete maske u Parizu, kojim je upravljao američki Crveni križ.
Način izrade maski
Za izradu jedne maske bilo je potrebno mjesec dana posla. Nakon što bi se pacijent potpuno izliječio, napravio bi se gipsani odljevak njegova lica, a zatim bi se na temelju njega i usporedbi s licem od prije ranjavanja radila vrlo tanka maska od pocinčanog bakra. Ona je kažu bila tanka poput posjetnice, kako ne bi starala osjećaj težine onima koji bi ju nosili. Ona je mogla pokriti dio lica ili pak cijelo lice. Najveći izazov bio je obojiti masku u boju kože. Uljana boja se pokazala krhkom, pa su se u tu svrhu počele koristiti emajl boje koje su bile znatno otpornije. Pri odabiru boje lica trebalo je voditi računa i o tome kako će određena boja izgledati u raznim vremenskim prilikama. Detalji poput obrva, trepavica, brkova bili su izrađivani od pravog materijala. Annin studio je proizveo 185 maski. Maske su zapravo imale svoj vijek trajanja od samo nekoliko godina.
Nagli napredak medicine
Liječenje žrtva Prvog svjetskog rata dovelo je do napretka medicine u svim njezinim granama. Unatoč napretku medicine ni današnja plastična kirurgija nije u stanju izliječiti najteže ozljede koje je iznjedrio Prvi svjetski rat. Računa se da je u njemu teško unakaženo 20 000 ljudi. Ann Ladd se kasnije vratila sa suprugom u Boston, i nastavila se baviti svojim prijašnjim radom, a 1932. odlikovana je ordenom francuske Legije časti. Ovi su umjetnici nakon što bi kirurgija rekla svoju “posljednju riječ” uzimali stvar u svoje ruke i omogućavali ljudima da nastave sa svojim životima u što normalnijim okolnostima, dajući im psihološku stabilnost.
Piše: Sonja Kirchhoffer
