Martha Mason je i prije oboljenja kao malena djevojčica znala što želi. Željela je postati spisateljica. Onda se dogodila epidemija dječje paralize i sve je stalo. Gotovo pola stoljeća kasnije želja joj se ispunila. Ovo je priča o snažnoj i odvažnoj Marthi Mason, i ukoliko Vas zanima kako živjeti ispunjen život, unatoč svim mogućim fizičkim ograničenjima, onda je ovo priča za Vas.
Paraliza od vrata naniže
Godine 1948. kada je nastupila epidemija poliomijelitisa prvo je obolio Marthin trinaestogodišnji brat Gaston koji je preminuo, a nedugo nakon njegove smrti oboljela je i Martha, koja uskoro završila na bolničkom liječenju, gdje je ostala punih godinu dana, a po izlasku je bila oduzeta od vrata naniže. Iz bolnice nije izašla sama već s ogromnim željeznim plućima. Ova su pluća osmišljena za žrtve ove paralizirajuće bolesti jer omogućavaju samostalno disanje. Ipak, unatoč njezinom preživljavanju liječnici nisu bili optimistični i dali su joj još samo godinu dana života.
Izvor snage u znanju
Martha je odlučila živjeti najbolje što može i pomirila se sa svojim stanjem. Po povratku kući nastavila je sa školovanjem u rodnom Lattimoru u američkoj saveznoj državi Sjevernoj Karolini. Zahvaljujući maloj zajednici u kojoj je živjela, a koja se sastojala od nekoliko stotina ljudi, profesori su joj dolazili dobrovoljno kući i davali joj privatne poduke. Martha je bila puna želje za znanjem i kada je završila srednjoškolsko obrazovanje upisala je studij i otišla zajedno s roditeljima iz Lattimora. Živjela je u kampusu s roditeljima, a predavanja je pratila preko interfona. Nakon što je diplomirala engleski jezik s najboljim ocjenama, vratila se kući, gdje je uz majčinu pomoć počela raditi kao novinarka. Ona je diktirala tekstove, a majka ih je zapisivala.
Gubitak roditelja
Promjene u životu nastupile su s očevim srčanim udarom nakon kojega on više nije mogao brinuti o sebi. Marthina majka je morala tada brinuti o dvije odrasle osobe pa Martha više nije mogla raditi. Nakon smrti oca, razboljela se i Marthina majka koja je postala dementna i agresivna. Unatoč svemu, Martha je angažirala dva pomoćnika i preuzela brigu o svemu, a majku nije dala u dom. Nakon majčine smrti krajem 80-ih godina 20. st. ostala je sama, ali se nije predavala. Napredak tehnologije za nju je značio ogromnu i dobru promjenu u životu.
Tehnologija joj je otvorila brojne mogućnosti
Marta je sredinom devedesetih nabavila kompjuter s mogućnošću glasovnog upravljanja, s kojim joj se otvorio cijeli jedan novi i nepoznat svijet. S razvojem tehnologije liječnici su joj preporučivali i druge načine života izvan željeznih pluća, ali ona nije željela biti intubirana, kao što nije željela boraviti malo-malo u bolnici pa je takve mogućnosti otklonila. Martha je vodila neovisan život, ugošćavala ljude i vodila domaćinstvo. Napisala je knjigu pod nazivom Life in the Rhythm of a Iron Lung (“Život u ritmu željeznih pluća”), koja je objavljena 2003. Iduće godine je dobila počasni doktorat. O njoj je snimljen i dokumentarac nazvan Marthe in Lattimore (“Martha iz Lattimora”) koji je snimljen 2005. godine, a pojavila se u dokumentarcu o dječjoj paralizi u filmu The Final Inch (“Posljednji korak”), koji je nominiran za Oscara 2009.
Kraj života
Živjela je u maloj zajednici u kojoj ljudi brinu jedni o drugima, tako kada ona nije mogla k njima oni su dolazili k njoj. Kada bi nestalo struje lokalni bi vatrogasci dolazili provjeriti njezin rezervni generator jer bi nestanak struje i kvar na generatoru za nju bili fatalni. Umrla je u sedamdeset i prvoj godini života mirno u snu 2009. godine. Osim što je ostavila iza sebe dubok trag kao osoba koja je utjecala na živote brojnih drugih ljudi, poznata je između ostalog, kao osoba koja je najduže živjela u željeznim plućima, a to je bilo punih 60 godina.
Piše: Sonja Kirchhoffer
